Bivši predsjednik SAD ostavio je aktuelnom u amanet tenzije sa Sjevernom Korejom. Obamina politika prema Pjongjangu potpuno je propala, kažu stručnjaci. Nevolja je što je Trampova jednako loša, ali uz opasnu retoriku.
Kada je izabrani predsjednik Tramp, nešto prije zvanične inauguracije, u Bijeloj kući posjetio predsjednika Obamu, mediji su prenijeli da je stari šef države prenio novom kako će jedan od glavnih izazova njegovog mandata biti Sjeverna Koreja. Obama je, ispostavilo se, bio u pravu. Sedam mjeseci kasnije agresivno rukovodstvo u Pjongjangu prijeti da će napasti američku teritoriju. Daleke tenzije na Korejskom poluostrvu su u vrhu agende Donalda Trampa.
U jednoj stvari je Tramp nesumnjivo u pravu – to što Sjeverna Koreja i dalje zadaje glavobolje Vašingtonu ima veze sa lošom politikom Baraka Obame. Njegov pristup problemu opisuje se sintagmom strateško strpljenje. Tako je Obama stvari definisao u jednoj strategiji nacionalne bezbjednosti iz 2015: „Izazovi sa kojima se suočavamo zahtjevaju strateško strpljenje i istrajnost.“ To se, doduše, nije odnosilo samo na Sjevernu Koreju već na spoljnu politiku generalno, ali je dalekoistočna diktatura svakako bila ogledni primjer takve politike.
Obama je rano na početku svog prvog mandata odbacio vojnu opciju u pogledu Pjongjanga. Njegova administracija je maltene punih osam godina strpljivo pokušavala da na razne načine privoli ili primora Sjevernu Koreju da zaustavi razvoj raketa i nuklearnih bojevih glava. U Obamine alatke su spadali diplomatski i ekonomski pritisak, te stalne osude katastrofalnog socijalnog stanja i nedostatka ljudskih prava opisanih u izvještajima UN.
Pritisak bez ponude
„Obamin pristup Sjevernoj Koreji bio je promašaj. On je dao Sjevernoj Koreji vremena da nastavi sa razvojem svog nuklearnog arsenala“, kaže Kelsi Davenport, poznavateljka tematike nuklearnog razoružavanja u američkom trustu mozgova Asocijaciji za kontrolu naoružanja.
Osnovna greška je bila, smatra ona, Obamino očekivanje da će Pjongjang biti spreman da se razoruža prije nego što vašingtonska administracija uopšte pristane da sjedne za pregovarački sto. „Od Sjeverne Koreje se tražilo da se obaveže na ishod pregovora, dok se Sjedinjene Države ni na šta ne bi obavezale. Preduslovi za pregovore su prelazili sve granice.“
Sankcije, dodaje sagovornica DW, nisu bile povezane sa prihvatljivom ponudom Pjongjangu tako da komunističkom režimu praktično nije ponuđen izlaz. Ona Obaminu politiku opisuje kao „pravljenje računa bez krčmara“.
„Po svakom mogućem mjerilu je strateško strpljenje bilo promašaj“, saglasna je i Selest Arington, profesorka upućena u problematiku Koreje sa Univerziteta „Džordž Vašington“. Ona smatra da Vašington nije razumio namjere rukovodstva S. Koreje. „Samo čekanje na poteze Pjongjanga bilo je pasivno stanje. Možda je Obamina administracija mogla snažnije da insistira na dijalogu ili makar povratku na format pregovora šest država kao što je bio slučaj 2005. i 2006. godine.“
Štaviše, Bijela kuća je ignorisala diskretno pruženu ruku iz Pjongjanga. Tako je, podsjeća Davenportova, 2014. i 2015. dinastija Kim ponudila zamrzavanje svojih testova nuklearnog oružja u zamjenu za zamrzavanje američkih vojnih vježbi sa južnokorejskom vojskom. „Kada je Sjeverna Koreja odškrinula vrata za razgovore, SAD su ih smjesta zalupile.“
Poredeći situaciju sa američko-iranskim napetostima koje je Obamina vlada premostila, Kelsi Davenport navodi da se pregovorima sa Teheranom prišlo iskrenije i otvorenije.
Nova stara politika
Ono što sagovornice DW nazivaju „propašću Obamine politike“ rezultiralo je povratkom Sjeverne Koreje proizvodnji plutonijuma za atomsko naoružanje te ambicioznijim programom razvoja projektila. Usledio je niz testova od kojih je svaki usijao stanje u regionu. „Tramp je u pravu kada kaže da je strateško strpljenje omanulo“, kaže Davenportova.
Ali nevolja je, dodaje, što osim kritike na račun svog prethodnika aktuelni predsjednik nije uradio ništa da poboljša situaciju ili ponudi alternativu. „Zapravo je Trampova administracija prepakovala strateško partnerstvo i predstavila ga pod drugim nazivom maksimalni pritisak i angažovanje – i uparila to sa neodgovornim prijetnjama vojnom silom. Novi pristup nije ništa bolji, čak je i mnogo opasniji.“
„Kada svedete stvari na suštinu, ne vidim mjerljivu razliku u pogledu politike“, kaže profesorka Arington. „Možda ima više retorike i tvitova i nejasnih signala i zbunjujućih poruka, ali na poslijetku izgleda uglavnom kao ono što smo gledali od Obamine administracije. Možda je strateško strpljenje još uvijek živo.“
Bonus video:
