Navršava se godinu dana od dvostrukog razornog zemljotresa koji je 6. februara pogodio Tursku i Siriju. Jedan od najjačih seizmičkih šokova koji su ikada zabilježeni u regiji ostavio je pola miliona ljudi bez domova, a milione obilježio dubokim traumama. Ovo je godišnjica smrti za gotovo 60.000 ljudi koju su nestali u ruševinama, u Turskoj više od 53.000, a u Siriji 6.000.
Priče o životima onih koji su preživjeli i kakve posljedice osjećaju godinu dana nakon zemljotresa, donose svjetski mediji.
Strah od povratka kući
Godinu dana nakon zemljotresa koji je na jugu Turske razrušio stotine hiljada domova, Fatima Kirici živi u šatoru sa suprugom i dvoje odrasle djece, strahujući da se vrati u višespratnicu iz koje su pobjegli, a koja još uvijek stoji, piše Asošiejted pres (AP).
"Naša kuća je na ivici provalije", rekla je Kirici, (50), čija su 20-godišnja kćerka i zet poginuli u zemljotresu kada im se kuća srušila. "Ne želim da izlažem riziku svoju drugu djecu."
Dok Turska obilježava prvu godišnjicu zemljotresa magnitude 7,8 Rihterove skale, ljudi koji žive u najteže pogođenim regijama tuguju za nastradalim članovima porodice ili prijateljima, bore se da obnove sredstva za život i nose se sa slučajevima nestalih. Nezaposlenost je velika i otprilike četvrtina porodica u pogođenoj regiji Turske oslanja se na humanitarnu pomoć, prema navodima Crvenog krsta.
U toku su opsežni napori obnove u područjima razorenim zemljotresom dok turska vlada žuri s izgradnjom više od 300.000 domova za raseljene porodice, od kojih većina živi u privremenim domovima napravljenim od brodskih kontejnera.
Budući da je kuća porodice Kirici samo "malo oštećena", prema procjenama vlade, porodica ne ispunjava uslove ni za subvencije za stanove u izgradnji kao ni za smještaj u kontejneru.
Zato provode još jednu zimu izloženi vremenskim nepogodama: hladna kiša redovno natapa tlo ispod njihovog šatora i dušeke na kojima spavaju, a povremeno naknadni zemljotresi potresaju južnu Tursku i unose nervozu porodici Kirici.
"Psihološko stanje naše porodice je pogoršano", rekla je Kirici, čiji je šator postavljen uz cestu, zajedno sa šest drugih porodica koje se nalaze u sličnim okolnostima. Kirici nije sigurna koliko će dugo njena porodica živjeti u šatoru, ali ostaje nada da će im država priskočiti u pomoć.
Kao kompenzacija za smrt kćerke, vlada je porodici Kirici isplatila 100.000 turskih lira, što je oko 3,300 dolara. Od tog novca je njen sin kupio kontejner u kojem živi sa suprugom i troje djece.
Njeni dugotrajni strahovi od povratka kući nisu nerazumni. Neposredno nakon zemljotresa, stručnjaci su rekli da je visoki stepen razaranja i broj smrtno nastradalih dijelom posljedica slabog provođenja građevinskih propisa u zemlji koja se nalazi na vrhu dvaju glavnih geoloških ploča.
Stručnjaci upozoravaju da bi vlada u žurbi s obnovom bez prethodnog ažuriranja građevinskih propisa mogla ponoviti greške iz prošlosti i tako izložiti ljude narednoj velikoj prirodnoj katastrofi.
Čudom preživjela'
Nakon katastrofe, vlada predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana obećala je da će obnoviti 680.000 domova u 11 pokrajina u periodu od dvije godine, uključujući oko 250.000 u Hataju. Zvaničnici su predstavili najnovije domove za porodice uoči prve godišnjice.
Stanovnici kažu da je smještaj u kontejnerima dovoljno topao noću. Ostali raseljeni završili su u montažnim kućama koje su nešto veće s dvije spavaće sobe sa dnevnim boravkom. Među njima je Gulcan Jilmaz, (47) majka dvoje djece, koja je čudom spašena iz ruševina osmospratne zgrade pet dana nakon zemljotresa, napisala je agencija Rojters.
Jilmaz je kasnije helikopterom prebačena u provinciju Adana. Kad je otvorila oči na odjelu intenzivne njege, vidjela je da su joj noge amputirane nakon što je od hladnoće dobila gangrenu. Od tada se vratila u Hataj na fizioterapiju i, nakon što je živjela u šatoru, u septembru se preselila u montažnu kuću u četvrti Ekinci u gradu Antakja. "U mojim očima, ova montažna kuća je palata. Ali ja želim živjeti u jednom od ovih novih stanova koje vlada gradi", rekla je.
Godinu dana kasnije, oni koji su preživjeli i ostali u pokrajini Hataj još uvijek su pod velikim utiskom onoga što im se desilo 6. februara. Veći dio pokrajine urušio se u zemljotresu, ali stotine uništenih zgrada tek treba srušiti, dok mnogi od dvije trećine stanovnika Hataja, koji su ostali u pokrajini, sada žive u kontejnerima.
Slike rekonstrukcije na plakatima
Jusuf, njegova supruga Fatma i njihova djeca bili su kod kuće u gradu Kahramanmarašu kada je pogodio zemljotres. Ulaz u kuću bio je blokiran krhotinama koje su padale, ali su uspjeli da pobjegnu.
Sedmicama nisu primali nikakvu pomoć, pa su kupili ceradu koju su iskoristili za izgradnju skloništa ispred svoje kuće. U jednom trenutku, 17 članova Fatmine šire porodice je tu živjelo.
Vlada im je na kraju dodijelila kontejner u Adıjamanu. Nakon šest mjeseci provedenih tamo, porodica se vratila u svoj dom nakon što je podigla kredit za obnovu, piše Gardijan.
Širom Antakje postavljeni su plakati koji prikazuju ponovo izgrađene zgrade nižu se ulicama na kojima su se nalazile nekadašnje stare džamije, kupališta i natkrivene tržnice.
Na nekima se vide slike rekonstrukcije koje se po karakteru razlikuju od onoga kako je grad prije izgledao kao hiljadugodišnji centar multikulturalizma, napisao je Guardian, dodajući kako za mnoge stanovnike Antakje, rekonstrukcija ne može da vrati zajednice koje su nekada činile njihov grad jedinstvenim. Mnoge od tih zajednica sada su razasute širom zemlje ili su pokopane na grobljima koja su razasuta po periferiji.
Na ulazu u Antakju, očišćena od ruševina nalazi se kula sa satom koji i dalje pokazuje vrijeme kada su se dogodili zemljotresi, nešto iza četiri sata ujutro, 6. februara, kada se sve promijenilo za grad, i za cijelu Tursku.
Bonus video:
