Tehnološki milijarderi poput Bila Gejtsa, Marka Zakerberga i Ilona Maska nijesu samo među najbogatijim ljudima u ljudskoj istoriji. Oni su takođe izuzetno moćni - društveno, kulturno i politički. Mada je to djelimično odraz društvenog statusa koji naše društvo generalno pridaje bogatstvu, to nije cijela priča.
Ono što je još važnije od samog bogatstva jeste to što se konkretno ovi milijarderi smatraju preduzetničkim genijima koji pokazuju jedinstven nivo kreativnosti, hrabrosti, vizionarstva i stručnosti u širokom spektru tema. Dodajte tome činjenicu da mnogi od njih kontrolišu ključne komunikacione kanale, prije svega, glavne platforme društvenih medija, i imate nešto što je gotovo bez presedana u novijoj istoriji. Slika bogatog, hrabrog biznismena koji mijenja svet može se pratiti barem do "barona razbojnika" iz pozlaćenog doba. Međutim, jedan od glavnih izvora savremene popularnosti ovog ideala je roman "Pobunjeni Atlas" Ajn Rend, čiji protagonista Džon Galt teži da preoblikuje kapitalizam snagom svog idealizma i volje.
Mada je roman Ajn Rand dugo imao kultni status u umovima preduzetnika iz Silicijumske doline i političara sklonim libertarijanskim idejama, uticaj njegovog centralnog arhetipa nije ograničen samo na te krugove. Od Brusa Vejna (Betmen) i Tonija Starka (Ajronmean) do Darijusa Tanza u TV seriji Spasenje, bogati, tehnološki pametni inovatori koji spasavaju svijet od predstojeće katastrofe postali su neizostavni dio naše popularne kulture.
Moć novčanika
Neki pojedinci će uvijek biti moćniji od drugih, ali koliko je moći previše? Nekada je moć bila povezana sa fizičkom snagom ili vojnom vještinom, dok se danas ona više odnosi na ono što Sajmon Džonson i ja nazivamo "moć ubjeđivanja", koja, kako objašnjavamo u našoj knjizi "Moć i napredak", počiva na statusu ili prestižu. Što je vaš status veći, to ćete lakše ubijediti druge.
Izvori statusa značajno variraju u zavisnosti od društva, kao i razmjeri u kojem je status nejednako raspodijeljen. U Sjedinjenim Državama, status je postao čvrsto povezan s novcem i bogatstvom tokom industrijske revolucije, a nejednakost prihoda i bogatstva drastično je porasla kao posljedica toga. Mada je bilo perioda kada je država intervenisala pokušavajući da preokrene ovaj trend, američko društvo je uvijek bilo strukturirano oko strme hijerarhije statusa. Ova struktura je problematična iz nekoliko razloga.
Za početak, stalna borba za status, i moć ubjeđivanja koju on donosi, uglavnom je igra sa nultom sumom, jer je status "poziciono dobro". Više statusa za vas znači manje statusa za vašeg susjeda, a što je strmija hijerarhija statusa to znači da će neki ljudi biti zadovoljni, dok će mnogi drugi biti nesrećni i nezadovoljni.
Štaviše, ulaganja u aktivnosti sa nultom sumom obično su neefikasna i prekomjerna u poređenju sa ulaganjima u aktivnosti koje nemaju tu karakteristiku. Da li je bolje potrošiti milion dolara na zlatne "roleks" satove ili na sticanje novih vještina? Obje investicije mogu imati stvarnu vrijednost, ljepota sata u poređenju s ponosom zbog sticanja novog znanja, ali prva investicija samo signalizira da ste bogatiji i sposobniji za upadljivo trošenje od drugih. Druga, sa druge strane, povećava vaš ljudski kapital i može doprinijeti društvu. Prva investicija je uglavnom sa nultom sumom, dok se za drugu to uglavnom ne može reći.
Još gore, prva investicija može lako izmaći kontroli, jer svi ulažu još više u upadljivu potrošnju kako bi bili ispred drugih. Komentatori se često pitaju zašto bi neko ko ima stotine miliona dolara ikada želio stotine miliona više. Malo je stvari koje ne možete priuštiti ako već imate 500 miliona dolara, pa zašto težiti milijardi? Zato što "milijarder" predstavlja statusni rang. Nije bitna kupovna moć, već prestiž i moć koju taj status donosi u odnosu na ostale. U stanju uma "bogatstvo kao status", luda trka ultrabogatih da gomilaju još više bogatstva postaje neizbježna.
Diktatura diletantizma
Postoje i evolutivni i društveni temelji za povezivanje moći ubjeđivanja sa statusom i prestižom. Na kraju krajeva, racionalno je na individualnom nivou učiti od stručnih ljudi, a logično je povezivati stručnost sa uspjehom.
Štaviše, ovaj vid učenja je dobar za zajednice jer olakšava koordinaciju i usvajanje najboljih praksi. Međutim, kada se status poveže sa bogatstvom, a nejednakost u bogatstvu postane prevelika, osnova koja podupire stručnost počinje da se urušava.
Razmislite o sljedećem misaonom eksperimentu. Ko je stručniji u stolarskom zanatu - dobar, majstor stolar ili milijarder iz hedž fonda? Prirodno je izabrati prvog; ali što više bogatstvo donosi status, to će veći značaj biti pridavan stavovima milijardera iz hedž fonda, čak i o stolarstvu. Ili uzmite savremeniji primjer. Čiji stavovi o slobodi govora danas imaju veću težinu, stavovi tehnološkog milijardera ili filozofa koji se dugo bavi ovom temom, čiji su dokazi i argumenti podvrgnuti preispitivanju drugih kvalifikovanih stručnjaka? Milioni ljudi na X-u implicitno su izabrali prvog. Što dublje bivamo uvučeni u stav "bogatstvo kao status", to ćemo više prihvatiti nadmoć tehnoloških milijardera.
Ipak, teško je povjerovati da bogatstvo može biti savršena mjera zasluga ili mudrosti, a kamoli korisna zamjena za autoritet u oblastima kao što su stolarski zanat ili sloboda govora. Štaviše, bogatstvo je uvijek donekle proizvoljno. Možemo beskonačno raspravljati o tome da li je Lebron Džejms bolji nego što je to na vrhuncu njegove košarkaške karijere bio Vilt Čejmberlen, ali kada je u pitanju bogatstvo tu nema poređenja. Dok se bogatstvo Čejmberlena u vrijeme njegove smrti 1999. godine procjenjivalo na na 10 miliona dolara, neto vrijednost Džejmsa se procjenjuje se na 1,2 milijarde dolara.
Malo je stvari koje ne možete priuštiti ako već imate 500 miliona dolara, pa zašto težiti milijardi? Zato što "milijarder" predstavlja statusni rang. Nije bitna kupovna moć, već prestiž i moć koju taj status donosi u odnosu na ostale
Ove različite ishode ne određuju talent ili radna etika svakog igrača. Prije će biti da je Čejmberlen živio u vrijeme kada sportske zvijezde nijesu bile toliko plaćene kao danas. Ovo je djelimično posljedica tehnologije (danas svi mogu gledati Džejmsa zahvaljujući televiziji i digitalnim medijima), djelimično zbog promjena u normama (plaćanje stotina miliona superzvijezdama postalo je društveno prihvatljivije), a djelimično zbog poreza (da SAD još uvijek imaju gornju marginalnu stopu poreza na dohodak iznad 90%, Džejms bi imao manje novca, a zemlja bi imala manju nejednakost u bogatstvu).
Slično tome, da tehnološki sektor nije postao toliko ključan za ekonomiju, i da nije vođen tako jakom dinamikom "pobjednik nosi sve" (što je djelimično rezultat izbora u načinu organizacije tržišta), današnji tehnološki tajkuni ne bi postali toliko bogati. Činjenica da su Gejts i Mask manje oporezovani ne čini ih mudrijima, ali ih je svakako učinila bogatijima, a samim tim i uticajnijima u aktuelnom sistemu "bogatstvo kao status".
Moć kvari
Takve ličnosti takođe profitiraju od još opasnije dinamike koju Sajmon Džonson i ja istražujemo u knjizi "Moć i napredak", koristeći primjer Ferdinanda de Lesepsa. Leseps je stekao ogroman status u Francuskoj krajem 19. vijeka, gdje je bio poznat kao Veliki Francuz, zahvaljujući svom uspjehu u izgradnji Sueckog kanala uprkos dugogodišnjem britanskom protivljenju. Leseps je imao viziju i pokazao je veliku vještinu u ubjeđivanju političara u Egiptu i Francuskoj da će međunarodna pomorska trgovina postati veoma važna. Ali takođe je imao ogromnu sreću: tehnologije koje su bile neophodne za izgradnju kanala bez pregrada (što je u početku bilo nemoguće zbog količine iskopavanja i radova) razvijene su baš na vrijeme da spasu projekat.
Nakon ovog uspjeha sa Suecom, Leseps je stekao ogroman prestiž. Međutim to kako je on koristio svoj novi status služi kao poučan primjer. Postao je nepromišljen, pretenciozan i previše samouvjeren, forsirajući projekat Panamskog kanala u neizvodljivom pravcu, što je na kraju dovelo do smrti više od 20.000 ljudi i finansijskog kraha mnogih, uključujući i njegovu porodicu. Kao i svaki oblik moći, moć ubjeđivanja može učiniti osobu sujetnom, neobuzdanom, destruktivnom i društveno neprijatnom.
Čiji stavovi o slobodi govora danas imaju veću težinu, stavovi tehnološkog milijardera ili filozofa koji se dugo bavi ovom temom, čiji su dokazi i argumenti podvrgnuti preispitivanju drugih kvalifikovanih stručnjaka?
Lesepsova priča ostaje relevantna jer jasno odražava ponašanje mnogih milijardera danas.
Dok neki od najbogatijih ljudi u Americi ne koriste svoj status stečen bogatstvom da bi uticali na ključne javne debate (poput Vorena Bafeta), mnogi drugi to rade. Bil Gejts, Ilon Mask, Džordž Soroš i drugi nemaju nikakvih nedoumica u vezi sa iznošenjem mišljenja o pitanjima koja su im važna. Iako je lako pozdraviti takve doprinose kada se slažemo s njima, trebalo bi da se odupremo tom iskušenju.
Razumno je da društvo koristi znanje i mudrost onih koji imaju stručnost u određenoj oblasti, ali je kontraproduktivno pojačavati status onih koji ga već imaju previše (i koji veoma naporno rade da ga dodatno povećaju).
Drugi način
Naravno, nije isključivo krivica milijardera što američka politika podstiče ogromnu nejednakost (mada oni svakako lobiraju za politike koje imaju takav efekat). Međutim, oni bi trebalo da snose odgovornost ako zloupotrijebe ogroman status koji im bogatstvo pruža u uslovima rastuće nejednakosti. To je posebno tačno kada koriste svoj status da unaprijede sopstvene ekonomske interese na račun drugih, ili da polarizuju već podijeljeno društvo provokativnom retorikom ili ponašanjem usmjerenim na povećanje statusa. Ako milijarderi bez odgovornosti već imaju nezasluženo prevelik društveni, kulturni i politički uticaj, posljednje što bi trebalo da želimo jeste da im pružimo još veće javne platforme – na primjer, u vidu sopstvene društvene mreže, kao što Mask sada ima kroz vlasništvo nad X-om. Umjesto toga, trebalo bi da težimo jačim institucionalnim mehanizmima za ograničavanje moći i uticaja onih koji su već privilegovani, kao i da preispitamo poreske, regulatorne i potrošačke politike koje su uopšte stvorile tako ogromne razlike.
Međutim, najvažniji korak, će ujedno biti i najteži. Treba da pokrenemo ozbiljan razgovor o tome šta treba da cijenimo i kako možemo prepoznati i nagraditi doprinose onih koji ne posjeduju ogromno bogatstvo. Mada bi se većina ljudi složila da postoje mnogi načini da se doprinese društvu i da bi postizanje uspjeha u nečijoj izabranoj profesiji trebalo da bude izvor ličnog zadovoljstva i poštovanja drugih, ovaj princip smo zanemarili, a postoji rizik da ga potpuno zaboravimo. A to je simptom dubljeg problema.
Autor je profesor ekonomije na MIT-u
project-syndicate.org
Prevod: N.B.
Bonus video:
