Nedavno sam gledala novi akcioni film "Vukovi" (Wolfs). U svoju odbranu: bila sam bolesna i samim tim nemaštovita. Ipak, nijesam se upecala na kombinaciju Breda Pita i Džordža Klunija koji rade tipično "muške" stvari - šetaju u kožnim jaknama, voze brze automobile i sipaju egomanijačke kvazi-ironične šale. Da nije bilo prikazivanja "Albanaca" i "Hrvata" i njihovih suparničkih mafija, možda bih zaspala.
Albanci ulaze u film kao grupa krupnih momaka sa pištoljima; brzo ih eliminišu, za manje od minuta. Sa druge strane, Hrvati su prikazani detaljnije, u dužoj sceni hrvatskog vjenčanja.
Vjenčanje, koje de održava u kičastom klubu, uključuje puno alkoholisanja, mnogo tamnokosih nasmijanih muškaraca u svijetlim odijelima, kratak dijalog na hrvatskom između lika mafijaša, koga tumači Zlatko Burić, i njegove filmske kćerke, uz živahnu muziku. U jednom trenutku, muškarci u svijetlim odijelima se grle i počinju da igraju - skaču - u krug, dok uzvikuju "hej hej hej". Igra se završava tako što jedan od američkih burazera psuje na hrvatskom, ili na nečemu što liči na hrvatski.
Film se apsolutno lako zaboravlja, ali prikazuje nešto što je staro koliko i sam Holivud i što svakako ne bi trebalo ignorisati. Nakon što je Holivud stigmatizovao američke starosjedioce, Afroamerikance, Japance, Kineze, Meksikance, Ruse i druge u svojim ranim filmovima, vesternima, kao i u akcionim i kriminalističkim filmovima 80-ih, 90-ih i početkom 2000-ih, očigledno je odlučio da sada otvoreno stigmatizuje ljude sa Balkana.
Albanci i Hrvati su izabrani jer za Holivud oni nijesu bijeli ili nijesu dovoljno bijeli. Ono što se smatra nedovoljno bijelim ima veze ili sa istorijom kolonijalizma ili sa istorijom komunističkih režima; a ponekad, kao u slučaju Albanaca i Hrvata, njihova istorija ispunjava oba uslova.
Ako neka zajednica - poput Albanaca, Hrvata, Slovenaca ili Makedonaca - nema dovoljno snažan glas na Zapadu, Holivud sa njom može raditi štogod poželi
Vjerujem da Holivud istoriju Balkanu razumije na isti način kao kanadski psiholog i konzervativni mislilac Džordan Peterson. Na događaju u Ljubljani 2018. godine izjavio je da je to njegovo prvo predavanje u zemlji koja je nekada bila zatvorena iza gvozdene zavjese. Pored toga što je to potpuno netačno - Slovenija nikada nije bila iza onoga što se zvalo gvozdena zavesa - Petersonova izjava bila je simptom zapadnjačkih percepcija istorije komunističkih i socijalističkih sistema. Za Zapad, čiji je najefikasniji megafon Holivud, komunizam i socijalizam su sinonimi za Hladni rat i staljinizam.
Stoga, istorija Jugoslavije, federacije kojoj je Slovenija nekada pripadala, rijetko se razumije pravilno. Jugoslavija je bila socijalistička, ali nije bila staljinistička. Zapravo, Jugoslavija se odvojila od sovjetske sfere uticaja 1948. godine i postala je osnivačica Pokreta nesvrstanih. Međutim, to nije bitno za američku filmsku industriju, jer komunizam i socijalizam su dva fenomena koje jednostavno voli da mrzi.
Ova ideološka osnova - kao i zapadnjačko uvjerenje da su bivše komunističke zemlje u rukama kriminalaca - olakšala je i logički opravdala prikazivanje Albanaca i Hrvata u filmu "Vukovi" kao nepredvidivih divljaka, a samim tim i krajnje opasnih terorista/neprijatelja/zlikovaca.
Međutim, negdje tokom ovog procesa, odabrane etničke grupe su morale biti definisane. Stoga su sve raspoložive paušalne predrasude o ljudima sa Balkana, koji su u suštini Sloveni, sakupljene i ubačene u scenario, kostimografiju i set. U očima Holivuda, Sloveni su obično predstavljeni ili kako čuče ili kako igraju u kolu, ili su glasno ili melanholično pijani, ili verbalno ili fizički agresivni, i naravno, gnusno korumpirani.
Štaviše, u filmu "Vukovi" stigmatizovani ljudi su ljudi prošlosti, ljudi sa - ponovo paušalnim – tradicijama. Naime, na njihovom venčanju samo muškarci plešu u kolu, otac će biti pravi patrijarh, a nevjesta krhka žena koju treba zaštititi. Drago mi je što nijedan od svatova ne maše hrvatskom zastavom; gledaoci su barem pošteđeni predrasude da su, pored svega toga Sloveni suštinski nacionalisti.
Nemojte me shvatiti pogrešno. Nije bijes bio ono što me je natjeralo da gledam "Vukovi", već čuđenje. To nije samo tipičan holivudski proizvod, već takođe proizvod koji velikodušno prikazuje kako holivudska neoliberalna politička korektnost zapravo funkcioniše.
Američka filmska industrija pruža priznanje i nedegradirajuće predstavljanje samo onim grupama koje su uspjele - putem političkog ili društvenog aktivizma - da se pozicioniraju na njenoj zapadnoj mapi. Potom će to predstavljanje prodati nazad tim istim zajednicama i hvaliti se svojom progresivnošću i inkluzivnošću. Ako neka zajednica - poput Albanaca, Hrvata, Slovenaca ili Makedonaca - nema dovoljno snažan glas na Zapadu, Holivud sa njom može raditi štogod poželi. Niko neće čuti netačno prikazanu zajednicu kako viče.
Neoliberalna politička korektnost nije izraz kritičkog razmišljanja, već izraz straha od toga da ne izgleda loše i da ne otuđi publiku, kupce i glasače. Ona je isključivo transakciona i za Holivud, mi, ljudi sa Balkana, nismo dio te transakcije. Da antipropaganda Holivuda nije toliko moćna, zapravo bismo se mogli smatrati srećnima. S druge strane, možda smo zaista srećni. Možda zato što nam se Holivud nije umilio, još uvijek možemo vidjeti američku filmsku industriju onakvom kakva zaista jeste.
Autorka je slovenačka spisateljica, urednica i kritičarka
Tekst je preuzet iz "Gardijana"
Prevod: N. B.
Bonus video:
