Nije velika umjetnost osjećati se moralno uzvišenim u odnosu na Donalda Trampa, koji je upravo odlučio da doprinese uništavanju planete Zemlje. Evropa mora da bude načisto kakve vrijednosti hoće, smatra Jagoda Marinić, njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka.
Tramp je ove sedmice stao pred novinare iz čitavog svijeta i najavio da će dati svoj doprinos daljem uništenju svijeta. Sporazum o klimi je, veli, loš dil za SAD.
Režiser Majkl Mur je na Tviteru objavio da je "Tramp upravo počinio zločin protiv čovječnosti".
Sjetimo se predizborne kampanje i duela Klintonove sa Trampom. Tada je slovenački filozof Slavoj Žižek izazvao veliko ogorčenje jer je preporučio da se glasa za Trampa. Ali, to nije zamislio kao kompliment; u Žižekovoj preporuci se krila stara nada da će demokratski građani sa predsjednikom kao što je Tramp napokon da se razbude.
Dok je Hilari Klinton navikla da političku prljavštinu pere uobičajenim sapunom, sa Trampom bi bio razotkriven korumpirani sistem aktuelnog ekonomskog poretka. Žižek je u principu mislio: sa nekim kao što je Tramp, revolucija bi zakucala na vrata.
Tramp je ipak gori od korumpiranog sistema koji otjelovljuje. Na konferenciji za novinare – uobičajena slika: Tramp staje pred mikrofon, sa najvećim divljenjem prema samom sebi i svom predsjednikovanju, i najavljuje povlačenje u korist SAD. U Trampovom univerzumu, i klimu je moguće podijeliti na pojedinačne države.
Hoće li ljudi o kojima se on na ovaj način stara biti zaštićeni od klimatskih promjena staklenim zvonom postavljenim nad SAD? Kako će taj nacionalizam funkcionisati u biosferi? Hoće li ljudi – u skladu sa Žižekovim razmišljanjima – sada izaći na ulice? Hoće li biti drugog Marša na Vašington? Tramp bi htio da nanovo pregovara. Njegov predsjednički rad se sastoji od pregovaranja, pregovaranja i pregovaranja. To mu je u prošlosti donijelo zlatne kule. A sada ga vodi u izolaciju. Na nju je vjerovatno i odranije naviknut, mada nije sasvim sam: SAD dijele sudbinu sa Nikaragvom i Sirijom.
Na samitu G7 taj stil vođenja politike je već najavljen: Tramp voli da igra golf sa svijetom, ali na njegovoj travi se uhvatila poledica: niko više ne zna kako da udari lopticu i ubaci je u rupu. Pa i sam Tramp umije da se saplete u tim uslovima. Svijet se ljulja jer ne zna kako da se pozicionira spram te nove svjetske sile.
Merkelova je poslije samita G7 napala Trampov izolacionizam. Rekla je da Evropa neće biti slabiji partner. Poslije samita je postalo jasno i kako je dio anglosaksonske štampe došao na ideju da proglasi Merkelovu predvodnicom slobodnog svijeta.
Merkelova kritikuje Trampa onako kako je to činila i Mišel Obama: ne pominje ga po imenu. Ali, ubrzo poslije toga se sastala sa šefovima država Indije i Kine. Tu nedostaje samo još Rusija. Zahvaljujući Trampu, sada će EU zajedno sa Kinom da se bori protiv Zemljinog zagrijavanja i za slobodnu trgovinu u svijetu. A u međuvremenu Tramp tu i tamo testira rakete – ne zna se koliko će dugo još tvitovi biti interesantni za naslovne strane širom svijeta.
Svjetski poredak je postao nesiguran, svijet nas čini nesigurnim. Evropa mora odrasti i u to u vremenu kada prolazi kroz svoju najdublju krizu: jer, dok se u inostranstvu formiraju rezervne alijanse, kriza unutar Unije nije riješena.
Ekonomski oslabljen evropski Jug se sve češće otpisuje. I ljudi koji traže pomoć pred našim granicama, postavljaju pitanje o tome gdje Evropa sebe humanitarno locira, pitanje na koje EU nije odgovorila. Nije neka velika umjetnost osjećati se nadmoćnim u odnosu na Trampa. Suprotstavljanje tom slabom predsjedniku izgleda lakše nego što se mislilo: nepouzdanost Trampa je od Evrope načinila atraktivnog partnera za druge svjetske regione. Zamjerka koja postoji već više decenija: da EU ne preuzima odgovornost na svjetskoj političkoj sceni, uskoro bi mogla da izgubi svaki osnov.
Ali, EU ne smije da zaboravi jedno: ona može biti jak partner drugima samo ako bude jaka i iznutra. Protivrečnosti Evrope ni izdaleka još nisu riješene. Baš kao ni uloga Njemačke u toj Evropi. Ako Merkelova postane predvodnica liberalnog svijeta, šta će učiniti ostatak? Hoće li je slijediti? Da li bi to bila Evropa? Merkelova ima kod kuće neke neriješene probleme: dok se Tramp povlači iz sporazuma o klimi, njemački proizvođači automobila poput Folksvagena su u SAD optuženi zbog skandala sa izduvnim gasovima. Njemačka redovno uljepšava svoj bilans zagađenja ugljen-dioksidom plaćajući penale. Zaštita životne sredine je u Njemačkoj verbalna vrlina koja se često naglašava, ali koju ovdje ne žele uvijek da plate.
Merkelova je u ovoj izbornoj godini nanovo otkrila sebe. Izgleda da joj međunarodna bina leži. Ali kod kuće – a kod kuće, to je i Evropa – ona u svojoj zemlji i Evropi štednjom upropašćava kompletne slojeve stanovništva. Visina penzija mnogih Njemaca je sramotna kada se ima u vidu životni standard u ovoj zemlji, a povećava se i jaz između siromašnih i bogatih, između Sjevera i Juga, sve to.
Ove nedjelje je Berni Sanders bio gost u Berlinu i bio je ono što Martin Šulc za mnoge ne može da bude: neko čije srce uvjerljivo kuca na lijevoj strani. Lijevo – to je tamo gdje se nalaze oni ljudi za koje Žižek misli da bi sada zbog Trampa trebalo da se pokrenu iz sopstvene inertnosti.
"Ne smijemo više da prihvatamo pohlepu milijardera", rekao je Sanders u Berlinu.
Trenutno, međutim, prihvatamo čak i da milijarderi posežu za političkom moći – i da je i dobijaju. Ako EU želi da popuni rupu koju je napravio Tramp, onda mi Evropljani konačno moramo da budemo načisto sa pitanjem kakvu Evropu ova EU želi da zastupa ka spolja i o kojima vrijednostima ova zajednica zaista govori.
Bonus video:
