Životinje su bile glavne žrtve tokom istorije, a postupanje s domaćim životinjama na industrijskim farmama možda je najgori zločin u istoriji, piše britanski Gardijan. Cijena ljudskog napretka plaćena je mrtvim životinjama.
Naši preci iz kamenog doba svakih desetak hiljada godina prouzrokovali su niz ekoloških katastrofa. Kad je prije 45.000 godina prvi čovjek stigao u Australiju, brzo je doveo do istrebljenja 90 posto tamošnjih velikih životinja. To je bio prvi značajniji uticaj homosapijensa na Zemljin ekosistem, ali nikako i posljednji. Prije otprilike 15.000 godina čovjek je kolonizirao Ameriku, uništivši u tom procesu oko 75 posto njenih velikih sisara. Brojne druge životinjske vrste nestale su iz Afrike, Evroazije i brojnih ostrva na njihovim obalama. Arheološki nalazi iz svake pojedine zemlje pričaju nam istu tužnu priču.
Sapijens je doveo do istrebljenja oko 50 posto svih velikih kopnenih sisara na planeti prije nego što je zasadio prvo žitno polje, oblikovao prvo metalno oruđe, napisao prvi tekst i iskovao prvi novac.
Sljedeći značajan trenutak u odnosu između čovjeka i životinja predstavljala je poljoprivredna revolucija: proces kojim se čovjek iz nomadskog lovca-sakupljača pretvorio u poljoprivrednika koji trajno nastanjuje određena područja. Ona je dovela do pojave potpuno novog oblika života na Zemlji: domaćih životinja. U početku je čovjek uspijevao pripitomiti tek manje od 20 vrsta sisara i ptica, u poređenju s bezbroj vrsta koje su ostale divlje. Kroz vjekove pripitomljeno je više od 90 posto svih velikih životinja.
Kokoška je prije više od deset hiljada godina ona je bila rijetka ptica koja je živjela na malom prostoru južne Azije. Danas milijarde kokošaka nastanjuju gotovo svaki kontinent i ostrvo, izuzev Antarktike.
Pripitomljena kokoška vjerovatno je najrasprostranjenija vrsta ptice zabilježena u analima Zemlje. Ako bi se uspjeh pripitomljavanja mjerio u brojkama, kokoške, krave i svinje bile bi najuspješnije životinje ikad.
Lice i naličje životinjskih farmi
Na prvi se pogled čini da su domaće životinje u puno boljem položaju od svojih divljih rođaka i predaka. Divlji bizoni danima traže hranu, vodu i sklonište te im neprestano prijete lavovi, paraziti, poplave i suše, dok pripitomljena stoka uživa u brizi i zaštiti koju joj pruža čovjek.
Ono što čini postojanje pripitomljenih životinjskih farmi okrutnim nije samo način na koji životinje umiru nego i način na koji žive, ističe Gardijan. Životne uslove na farmama oblikovala su dva suprotstavljena životna uslova: s jedne strane ljudima su potrebni meso, mlijeko, jaja, perje, životinjska snaga i zabava; s druge strane čovjek je dužan osigurati dugoročni opstanak životinjskih farmi.
Izgleda da korijen svih problema leži u tome što su domaće životinje od svojih divljih predaka naslijedile mnoge tjelesne, emocionalne i društvene potrebe koje su na farmama suvišne. Poljoprivrednici konstantno ignorišu te potrebe, te za to ne plaćaju nikakvu ekonomsku cijenu. Životinje zbog toga mnogo pate, iako i dalje žive i razmnožavaju se.
Uloga evolucije u opstanku životinjskih vrsta
Ne protivrječi li to temeljnim načelima Darvinove teorije evolucije? Ona tvrdi da su se svi instinkti i nagoni razvili u interesu preživljavanja i reprodukcije. No kad ti evolucioni pritisci nestanu, oni za sobom povlače upravo preživljavanje i reprodukciju. Tjelesne, emocionalne i društvene potrebe današnjih krava, psa i ljudi ne odražavaju njihovo trenutno stanje nego evolucione pritiske s kojima su se susreli njihovi preci prije više desetina hiljada godina. Savremeni čovjek danas se svjesno upušta u različite rizične situacije baš kao što je prije sedamdeset hiljada godina mladi lovac rizikovao život u potrazi za mamutom ne bi li isprosio ruku lokalne ljepotice. Ista evoluciona logika oblikuje život krava i teladi na našim industrijskim farmama. Divlja je stoka nekada bila društvena vrsta. Kako bi opstale i preživjele, životinje su kroz igru usvojile potrebne socijalne vještine. Objektivno gledano, mladom teletu danas više nisu potrebni ni majčinska povezanost niti prijatelji za igru da bi opstalo i reprodukovalo se.
Njegov gospodar čovjek drži u rukama sve njegove potrebe. No subjektivno gledano, tele još uvijek osjeća snažnu potrebu za povezanošću s majkom i za igrom s ostalom teladi. Ako te potrebe nisu zadovoljene, ono uveliko pati. Situacija se tokom posljednjih nekoliko vjekova samo pogoršala: tradicionalni oblik poljoprivrede utro je put industrijskom obliku proizvodnje. Poljoprivredna revolucija omogućila je ljudima da mogu upravljati sudbinama domaćih životinja, a da pritom ne vode računa o njihovim subjektivnim potrebama. U tradicionalnim društvima starog Egipta, Kine i Rima čovjekovo poznavanje biohemije, genetike, zoologije i epidemiologije bilo je ograničeno, a skladno tome i njihove manipulativne moći.
Uz pomoć vakcina, ljekova, hormona, pesticida i drugih preparata sad je postalo moguće strpati desetine hiljada kokošaka u male kokošinjce i proizvoditi meso i jaja s nezapamćenom učinkovitošću. Sudbina životinja u tim industrijskim postrojenjima postala je jedno od gorućih etičkih pitanja našeg vremena. Danas većina velikih životinja živi na industrijskim farmama. Mi često zamišljamo da našu planetu nastanjuju lavovi, slonovi, kitovi i pingvini.
Možda na programima National Geographica, u Disneyevim filmovima i dječjim bajkama, no u stvarnom svijetu - više ne. Na svijetu danas ima tek 40.000 lavova u poređenju s milijardom domaćih svinja; 500.000 slonova naspram 1,5 milijarde domaćih krava; 50 miliona pingvina naspram 20 milijardi kokošaka.
Nauka kao sredstvo za upravljanje sudbinama životinja
Upravo zbog toga sudbina životinja na farmi nije samo moralni problem.
Ona se tiče i većine golemih stvorenja na Zemlji sa složenim nervnim sistemom i emocijama koja svaki dan žive i umiru na proizvodnoj traci. Naučno istraživanje životinja odigralo je ključnu ulogu u toj tragediji. Naučna zajednica iskoristila je svoje znanje o životinjama većinom kako bi ovladala njihovim životima u službi ljudske industrije. Isto to znanje uspjelo je dokazati da su životinje svjesna bića sa složenim društvenim vezama i profinjenim psihološkim obrascima.
I životinje mogu patiti i biti srećne. Krajnje je vrijeme da uzmemo ta naučna otkrića k srcu jer s porastom ljudske moći raste i naša sposobnost nanošenja štete ili koristi životinjama, ističe Gardijan. Prirodna selekcija upravljala je životom na Zemlji gotovo četiri milijarde godina. Sada njime u velikoj mjeri upravljaju proizvodi ljudske inteligencije.
Kad razmišljamo o tome da smo mi sami odgovorni za stvaranje ovog vrlog novog svijeta, trebali bismo razmišljati i o blagostanju svih čuvstvenih bića, a ne samo Homo sapijensa, zaključuje britanski list.
Bonus video:
