U vrijeme kada su se gradile prve egipatske piramide, između 2900. i 2350. godine prije naše ere, u „kolijevci civilizacije“ nicale su slične građevine.
Neobični zajednički hramovi u kojima su se okupljali Sumeri, Vavilonci i Asirci podizani su, kako je zabilježio Herodot, tako da na njihovom vrhu bude svetilište. Ipak, do danas nije pronađeno nijedno očuvano svetilište.
Ove građevine su imale i praktičnu svrhu - kada su poplave pogađale Iransku visoravan, sveštenici su na njihovim vrhovima mogli da se sklone od vode. Pored toga, do svetilišta nije bilo lako doći jer su do njih vodila tri reda stepenica koje su stražari čuvali kako bi sačuvali tajne rituala sprovođenih na vrhu zigurata.
Svaki zigurat bio je dio većeg kompleksa u kojem se nalazio veliki broj kupatila, stambeni prostor, skladišta, dvorište, a oko ovog kompleksa gradio se i širio grad. Sumerci su vjerovali da je zigurat svojevrsni most između neba i zemlje i da bogovi, kada borave na Zemlji, posjećuju hramove na vrhovima zigurata. Iz tog razloga su u ove građevine mogli da uđu samo kraljevski službenici i sveštenici. Najstarijim ziguratom se smatra onaj u Tepe Sialku, u Kašanu, jer je utvrđeno da je sagrađen veoma rano u trećem milenijumu prije naše ere. Jedan od najbolje očuvanih nalazi se u Čoka Zanbilu, na teritoriji današnjeg zapadnog Irana, a on je, pored brojnih previranja u minulim milenijumima, preživio i prvi zalivski rat osamdesetih godina 20. vijeka, u kojem su uništena brojna nalazišta.
Ipak, najpoznatiji je veliki zigurat Ura, južno od Bagdada, koji je podignut u čast bogu mjeseca Nani. On je u velikoj mjeri očuvan, a jedan njegov dio je rekonstruisan, pa je danas jedini veliki objekat iz vremena Ura koji se može vidjeti.
Bonus video:
