Kao što znamo, facijalne ekspresije, vizuelni utisak i govor tijela su ključni kod govornika sa samopouzdanjem. Međutim, emotikoni ("smajliji") su postali najbrže rastući jezik u Velikoj Britaniji i to zamagljuje dosadašnje tradicionalne linije između verbalne i pisane komunikacije.
Kao mladi glumac, pojavio sam se na jednoj audiciji za žitarice. Stajao sam i gledao u kameru pokušavajući da zadržim svetlucanje u očima, dok su iz žirija me posmatrali na ekranu, bez izraza na licima.
Odjednom, čuo sam režisera koji je rekao: Da, ali ima li jutarnje ili popodnevno lice?
Ljudi sude o nama sve vrijeme, i prije nego što progovorime. Zamislite direktore koji stoje pored bine i čekaju da ih predstave, čim izađu ispred publike oni će dati stotine signala tijelom, prije nego što progovore. Na primjer, da li izgledaju kao da im je dosadno, da li su nervozni, superiorni. Oni su, na neki način, ljudski emotikoni. Srećno lice. Tužno lice. Jutarnje lice. Jutarnje lice. Popodnevno lice.
Ne postoji dobar ili loš govor tijela. Tijelo je samo spoljašnja manifestacija unutrašnjih osjećanja. Naravno, postoji potreba da jezik bude kongruentan, pa ako pričamo tužnu priču, bolje radi ako naša faca i tijelo izgledaju tužno. Ako pričamo tužnu priču sa sjajem, to prestaje da bude tužna priča i postaje zabavna anegdota. Staromodni kursevi o govoru tijela su učili ljudi "kongruenciji" i toliko promašivali poentu pa ste mogli da uočite prodavca ulizicu "iz aviona". Bolje je biti autentičan i reći ono što misliš.
Razlog što su emotikoni postali najbrže rastući jezik jeste što su oni jednostavno opis govor tijela, signala koje su ljudi vjekovima tumačili. Pećinski ljudi su imali na pećinama svoje rane verzije emotikona. Slike, crtaći i emotikoni su prečine da bi mogli da dodatno objasnimo šta naša poruka znači.
U danima koji su davno iza nas, pisali smo duga pisma i dugo razmišljali o svakoj riječi. Veliki oratori su neumorno radili da bi njihove poruke pogodile cilj. Problem sa tekstualnim porukama su što se lako mogu pogrešno razumjeti. Jedno sam vidio kako je momak ostavio djevojku preko poruke od svega pet slova, "U R MY X" (Ti si mi bivša").
Lingvistički ekonomično, ali emocionalno surovo. Međutim, ispostavilo se da uopšte nije ostavljena, već je to trebalo da bude mala ljubavna poruka. On je mislio da kaže "You are mine. X" (Ti si moja. X). Možda bi emotikon koji namiguje i srce u ovom slučaju učinilo da brže shvati šta je napisano.
Ne postoji ton glasa u porukama i često se tako izgubi ironija. "Moram da pričam sa tobom odmah", bi moglo da znači mnogo stvari: a) htio bih da popijemo kafu b) shvatio sam da sam zaljubljen u tebe c) bio si totalno đubre i uhvaćen si.
Ali, ako dodate emotikon, šolju kafe, veliki smajli ili ljuto lice, to bi razjasnilo poruku. Sa emotikonima možete da šaljete virtuelno cvijeće i poljupce, pa je možda pitanje da li će "pravi" jezik biti izgubljen u virtuelnom.
Naravno da ne je odgovor. Jezik je konstantno mijenjao tokom vremena i riječi su promijenile značenje. Uzmite recimo "bolesno" ili "kul". Reklamni slogani su postali dio jezika, kao i drugi slogani koje zanimljvii glasovi i akcenti čine pamtljivim. Ti govorni šabloni govore mnogo više od samih riječi, isto kao emotikoni u porukama. Oni pomažu da se eliminiše nedoumica i doda kontekst. Ljudi sada bukvalno kažu "tužno lice" na kraju rečenice. "Vikend je bio užasan. Tužno lice". "Vikend je bio užasan :(". To je prečica.
Bonus video:
