Dragi moji ljubitelji starine i drevnih zagonetki, za nama je godina koju na svu sreću nijesu pojeli skakavci. Na više strana se istraživalo, načinjeni su važni koraci u odgonetanju tajni prošlosti. Sve je više pokazatelja koji bitno nadopunjuju sliku o nekadašnjim žiteljima našeg čudesnog podneblja. Čudesnog, doslovce.
Mega arheološki park
Nedavno sam, gostujući na Radiju Crne Gore u emisiji Mozaik (koju znalački uređuje i vodi Tanja Fatić, a povodom moje izložbe fotografija “Skriveno arheološko blago u okolini Podgorice”) obrazlagao tezu da je Podgorica mega arheološki park.
Ta mi je činjenica već duže lebdjela pred očima, ali sam je pretočio u rečenicu tek nedavno. Prije toga sam govorio kako na tlu Podgorice postoji više arheoloških parkova. A onda mi je sinulo da je mnogo bolje ukoliko se sve predstavi na obuhvatan način, kao cjelina.
Stoga sam pred uključenje u program rekao Tanji da je moja izložba u galeriji “Art” imala karakter mega-reportaže o mega-arheološkom parku. Pa sam u tom kontekstu nabrojao antičke i srednjovjekovne gradove koji se nalaze na rubovima Podgorice ili u bližoj i daljoj okolini.
Drevni gradovi
Počeo sam sa selom Dinoša na jugoistočnom rubu Podgorice - gdje se na kamenom brijegu nalaze ostaci iliro-helenističkog i srednjovjekovnog grada, poznatog kao Đuteza - koji je najvjerovatnije jedan od tri zagonetna dukljanska grada (Gradetaj, Novigrad, Lontodokla) koje oko 949. pominje Konstantin Porfirogenit.
Pa sam prešao na brijeg Samobor, blizu sela Podhuma, gdje se nalaze ostaci ilirskog grada. Kako svjedoči fotografija iz 1913. godine, na tom mjestu su se nekada uzdizale megalitske (“kiklopske”) zidine visoke preko tri metra, sa blokovima teškim i po desetak tona.
Nastavio sam sa važnim iliro-helenističkim gradom na prostoru Starih Mataguža i Donjeg Gostilja, koji još uvijek prekrivaju oranice i šume - a koji bi zbog svog položaja i značaja mogao postati balkanska arheološka senzacija.
Pa sam prešao na tlo sela Grbavaca, gdje se na kamenitom brijegu nalaze ostaci srednjovjekovnog Divan-grada (ili Piran-grada) koji je najvjerovatnije gradio Stefanica Crnojević, otac Ivana Crnojevića. Zatim sam prešao na atar obližnjeg sela Vukovaca, gdje se na obližnjem kamenitom brdu nalaze ostaci iliro-helenističkog grada Obluna (oko 30 metara ispod vrha) kao i srednjovjekovnog Obluna (na samom vrhu).
Svi ovi drevni gradovi leže na rubovima Podgorice ili su od nje udaljeni po desetak, maksimalno dvadesetak kilometara. Uočili ste da u tom nabrajanju nijesam pomenuo antičku Duklju na ušću Zete u Moraču, iliro-helenistički Medun u Kučima i Depedogen na ušću Ribnice u Moraču - sa kojima dobijamo cifru od osam starih gradova u radijusu od dvadesetak kilometara.
U ovaj spisak nijesmo unijeli Žabljak Crnojevića do koga od Podgorice ima oko dvadesetak kilometara, niti spušku tvrđavu i Gradinu u Martinićima, koje se nalaze na udaljenosti od desetak, odnosno petnaestak kilometara od Podgorice. Takođe nijesam računao ni brojne ostatke manjih ilirskih utvrda poput Stare Gradine iznad Smokovca, Pikalja iznad kanjona Cijevne ili skoro zaboravljenih turskih utvrda na Malom brdu ili Veljem brdu.
Ali, uzimali ih u obzir ili ne, poenta je jasna. Teško da slična situacija postoji igdje u širem regionu i držim da se bez pretjerivanja može reći da je Podgorica u tom smislu jedinstvena. Da predstavlja istinski mega arheološki park.
Ovdje ne govorim o pitanju takozvane turističke valorizacije. Međutim, ukoliko bi neko htio da sagleda stvari iz tog ugla, treba reći da su mogućnosti neicrpne. Iz iskustva mi je poznato da bi za obilazak svih ovih gradova trebalo izdvojiti makar četiri-pet dana. Uz cjelodnevni program. Drugim riječima ako neko hoće da “sagori” od obilaženja drevnih naselja, onda na tlu Podgorice ima sve uslove za to. Poljem ili brdom, kako mu drago.
Drevna crkvišta
Ukoliko pak neko i dalje sumnja da je sve ovo nedovoljno da bi se arheološka baština Podgorice nazvala čudesnom, slika se može dopuniti različitim “lancima” ili “putevima”. Uzmimo na primjer ostatke sakralne arhitekture. Pred nama se ukazuje niz klačnih i suvomeđnih crkvišta koji se prostire po brdima ili brdskim podnožjima okolo Zetske ravnice.
Započeću ostacima preromaničke crkve u selu Pljoča u podnožju brda Huma, blizu Vitoje. Nastaviću obližnjim Vuksanlekićima, gdje se na brdu, na Ćaf-kiši nalaze ostaci drevne crkve i groblja. Nekoliko kilometara sjeverno od Vuksanlekića, u Dinoškom polju nalaze se ostaci crkve sv. Arhangela Mihaila iz jedanaestog vijeka (možda i starije), dok se u ostacima srednjovjekovnog grada Đuteze na kamenitom brdu iznad Dinoše takođe nalaze ostaci ranosrednjovjekovne crkve - nedavno je arheološki tim sa Cetinja pored te bogomolje otkrio krstionicu, što cijeloj priči daje još veću važnost.
Par kilometara odatle na samom rubu sela Dinoše prema Omerbožovićima i Koniku, u kraju zvanom Tojeć, nalazi se skoro nepoznati lokalitet Kiš e Džore sa jedva primijetnim ostacima drevne crkve ili manastira. U neposrednoj blizini tog mjesta, s druge strane korita (periodične rijeke) Rječine, malo u brdu, nalazi se crkvište Đonmrija. U Dinoši se nalazi i najstarija džamija u Malesiji, za koju predanje kaže da je stara od 400 do 500 godina.
To je tek početak. Kretanje po brdskim obodima nas nakon par kilometara dovodi do Doljana gdje se u polju nalaze dobro poznati ostaci dvije velike crkve - identičnu situaciju nalazimo i na prostoru antičke Duklje. Ako krenemo dalje brdskim obodom, na tlu Lješkopolja, u Tološima nailazimo na rijetko suvomeđno crkvište na kamenitom brijegu - do nedavno se na mjestu časne trpeze nalazio dio antičkog stuba, koji je, kako me obavijestio Branislav Borozan, nestao.
Oko pet kilometara odatle, u selu Daljam takođe postoje ostaci manastirskog (?) kompleksa. Ukoliko, nastavimo ka zapadnom kraju ravnice, naići ćemo na još jedno crkvište u Prapratnici kod sela Korneta. Nekoliko kilometara južno, u Lekićima, nalaze se ostaci velike crkve i manastirišta (?). U obližnjim Grbavcima, u šumici, krije se crkvica sv. Đorđa iz crnojevićkog perioda. Jedno mnogo starije crkvište nalazi se južno od Grbavaca na Miran-glavici. S druge strane brda, na obali jezera Gornje blato, na kamenitom uzvišenju stoje ostaci crkve sv. Đorđa - koja je pripadala raseljenom selu Skupo.
Nedaleko odatle u Sinjcu nalaze se ostaci manastira “Na Bercine” - nekoliko stotina metara uzbrdo su i ostaci manastira Ćelije. Konačno, oko 400-500 metara od Sinjca ka jugu, nalazi se drevno crkvište u srednjovjekovnom Oblunu. O toj oblunskoj crkvi postoji rijedak podatak iz 1886. godine. Učitelj Vidak Pejović je tada u članku u “Glasu Crnogorca” pomenuo da je imala tri oltara. Treba li uopšte isticati da ta (potpuno zanemarena) okolnost predstavlja dragocjeni putokaz za razumijevanje prilika u ranosrednjovjekovnoj Duklji/Zeti.
Eto šta bi sve mogli da vide ljubitelj sakralne arhitekture - pri čemu nijesmo pomenuli još nekoliko starih crkava i crkvišta u središtu Zetske ravnice - poput onog u Berislavcima ili u Vranju.
Već je rečeno da tzv. turistička valorizacija ovdje nije u prvom planu. Mnogo je važnija svijest o tome da je tlo Podgorice predstavljalo civilizacijsko čvorište, koje po značaju nimalo ne zaostaje za poznatim i “izvikanim” istorijskim destinacijama. Moramo shvatiti da naša arheološka baština u tom smislu nema manju vrijednost.
Štaviše, čak je i intrigantnija zbog istovremenog prisustva tragova iz vrlo udaljenih epoha. Tako se u Dinoši ili Grbavcima jedno pored drugog nalaze nekropole iz bronzanog i srednjovjekovnog doba. Treba samo preduzeti korake da se to silno blago na pravi način predstavi javnosti i sačuva. Mora mu se pridati adekvatan značaj, kao svojevrsnoj mapi koja svjedoči o našem trajanju.
Dolmeni
Da se vratimo arheološkoj baštini. Ovdje govorimo o okolini Podgorice, ali je jasno da su sa njom uvezana i sva naselja i gradovi u širem krugu. Od Virpazara preko Riječke nahije i Rijeke Crnojevića, preko Lješanske i Katunske nahije do Bjelopavlića u kojima imamo brojne tragove prošlosti. O tome najbolje svjedoči bronzanodopska grobnica (dolmen) koja je nedavno otkrivena u selu Frutak.
Ovo na najbolji način pokazuje koliko prošlost može biti “atraktivna”. A ovaj dolmen po svoj prilici nije jedini. Podsjećamo da je jedan otkriven prije dvije-tri godine kod Sutomora. Sve to ukazuje da bi uskoro mogli imati cijeli lanac tih megalitskih, praistorijskih nekropola.
Pećine
Koliko je samo mogućnosti! Pomenimo na primjer lanac drevnih ublova koji se nalaze pored starih putnih trasa, ili neobične pećine, kojih ima svuda po obodu Zetske ravnice i dublje po Riječkoj i Lješanskoj nahiji. Pri čemu u prvom planu nijesu pećinski ukrasi, već nekadašnji način života (pećinski izvori) i zagonetne priče koje su za njih vezane.
Na primjer, na prostoru Grbavaca i Vukovaca ima više manjih i većih pećina - od one koja po lokalnim pričama od sela Grbavaca vodi kroz brdo do Gornjeg blata, pa do one koja se prostire ispod srednjovjekovnog Obluna. U pećinama se često nailazi na izvore, poput Krevenice u Vuksanlekićima ili Prevlačke pećine. Ili poput Velje jarčice i Male jarčice u Meterizima i Kašičke jame u Kašicama.
Podrazumijeva se da ove špilje predstavljaju blago koje bi ljubitelji prirode i starine vrlo rado posjetili.
Ali, prije toga moramo postati svjesni čudesnosti prostora u kojem živimo i bogatstva koje posjedujemo. Onda ćemo valjda početi i da čuvamo to silno blago.
Bonus video:
