Selo Mala Crna Gora, 20 kilometara udaljeno od Žabljaka, poznato po tome što bude zavijano sa prvim snijegom i prohodno tek ljeti, jedno je od najslikovitijih primjera odumiranja seoskih područja.
Koliko god da ljeti oživi, zimu će u selu dočekati oni koji moraju ili su se za njega sudbinski vezali na druge, uglavnom emotivne načine.
“Svega 12 ljudi u sedam domaćinstava. Ljeti, kad naši sa strane dođu, selo oživi, ima mladeži, dječije graje, dozivanja, druženja... Čuje se otkivanje i oštrenje kosa, prolaze automobili, posjećuju nas turisti. Sada, kad svakog dana može pasti snijeg, u selu su samo oni koji će ostati da tu provedu zimu“, priča Vladimir Dakić, momak iz tog sela koji je poslom vezan za Žabljak, ali svaki slobodan dan koristi da ode u zavičaj.
Vladimir podsjeća da je protekle zime u selu zimovalo 14 ljudi u osam domaćinstava.
„Najmlađi je četerdesetgodišnji Migo Tomčić, a najstarija Ksenija Dakić kojoj su 82 godine. Od Migove kuće, na vrh gornjeg sela pa do kuća Jankovića na kraju donjeg, zimi se mora pješačiti oko sat vremena. U takvim uslovima teško da se možemo nazvati komšijama i rođacima. Malo je slobodnog vremena, svako se bavi svojim obavezama. Sami ili uz pomoć svojih koji žive na strani snabdjeli su se potrepštinama jer predstoji duga zima“, kaže Dakić.
Do gorštaka iz Male Crne Gore, sela zapadno od Žabljaka koje je u obliku trougla omeđeno vrletima Durmitora i kanjonima Sušice i Tare, može se doći putem koji se pruža preko prevoja Štuoc, kotom od 2.050 metara.
Sa prvim snijegom put je neprohodan. Do njih se može i iz pravca Plužina, od sela Nedajno kroz kanjom Sušice, što je protekle dvije-tri godine bila komunkacija koja se prva čistila radi prevoza bolesnika. Sa Nedajna se i napajaju strujom.
„Ljetos smo se organizovali i uklonili sve što smeta da starim pješačkim putem preko Štuoca u selo mogu doći motorne sanke. Dolazile su i ranije, ali sad je lakše. Kroz selo treba zamijeniti nekoliko stubova za struju. Uradiće to žabljačka elektrodistribucija, uvijek su nam izlazili u susret. Iako je ljeto bilo kišovito nakosilo se sijena. Ima i zaliha od prethodne kosidbe, imaće da izime stoku“, kaže Dakić.
Svako je zazimio po nešto životinje. Uglavno po kravu ili dvije. Ukupno je oko 200 ovaca, od čega polovinu čini buljuk Slobodana Dakića. Iako duboko zašao u osmu deceniju odlučio je da i ovu zimu provede u selu. Njegovu odluku ne mogu promijeniti insistiranja djece, okolnost da mu je narušeno zdravlje niti to što u Žabljaku ima porodičnu kuću.
„Htio sam da rasprodam ovce, ali nijesam bio zadovoljan cijenom. Iskreno, žao mi ih je smaći. U tom poslu sam 70 godina. Navikao sam ovako. Imam sve što mi treba. Sijena i druge hrane za ovce, krave, volove i konja imam dovoljno”, Slobodan Dakić.
Šipčić ostaje da pomogne bolesnima
Kuću na Žabljaku ima i Gajo Šipčić. Sanitet u selu koji je na tom poslu dočekao penziju, nastaviće da pomaže svom narodu i ove zime.
“Tako sam se dogovorio da nadležnim jer je procijenjeno da sam potreban. Ostali su ovdje samo starci. Sve što je potrebno za osnovni medicinski tretman već sam istrebovao. Ako ponestane ljekova dopremiće mi motornim sankama. Tako je i kada su u pitanju teži bolesnici kojima može doći ljekar ili se mogu transportovati u Žabljak. Prošle zime pet puta su silazile u selo”, kaže Šipčić.
Bonus video:
