Sproveden je niz akcija za očuvanje vode, uključujući mjerenja, otkrivanje mjesta gdje voda curi iz instalacija i javnu edukaciju. Još 1994. godine u Njujorku je sproveden najveći svjetski program zamjene WC instalacija i elemenata kojim je u nekim zgradama potrošnja vode smanjena za čak 37%.
Grad Njujork je 1985. započeo sa ambicioznim planom instaliranja vodomjera u svakoj stambenoj zgradi u nadi da će naplatom potrošene vode u zgradi potstaći stanare da čuvaju ovaj resurs i da bolje pripreme grad za sljedeću neizbježnu sušu.
Do kraja septembra 2000. godine postavljeno je više od pola miliona vodomjera u nizu stambenih zgrada. Grad je pokrio većinu troškova instalacije koji su se kretali od 400 do više od 40,000 dolara, zavisno od veličine građevine.
U gradu su počeli i sa sprovođenjem ankete koja je uključivala obrazovni materijal o vodi i inspekciju koja je nastojala da eliminiše curenje vode. Sprovedeno je više od 200.000 inspekcijskih kontrola koje su rezultirale smanjenjem potrošnje za 15 miliona litara dnevno.
U 1996. je inspekcijom mogućeg curenja u vodovodnoj mreži i popravkom istog u stambenim zgradama omogućena ušteda više od 40 miliona litara vode dnevno.
Međutim, nejefikasniji program uštede potrošnje vode bila je zamjena instalacija u WC-ima (vodokotlića) koji su trošili do 19 litara pri pražnjenju sa ekonomičnijim koji troše svega 6 litara a daju isti rezultat.
Kao podsticaj za implementaciju projekta grad je ponudio oko 290 miliona dolara kao subvencije za zamjenu WC-a, tuševa i slavina sa niskoprotočnim varijantama istih. Između 1994. i 1997. zamijenjeno je oko 1,3 miliona vodokotlića i ostalih WC instalacija čime se procijenjena potrošnja vode smanjila između 265 i 303 miliona litara vode dnevno.
U 2000. godini gradske su vlasti ponudile vlasnicima zgrada sa više od šest stanova mogućnost paušalnog plaćanja potrošnje umjesto plaćanja po potrošnji. Vlasnici koji su se htjeli uključiti u program morali su da imaju instalirane vodomjere i dokaz da je najmanje 60% WC-a, tuševa i slavina u zgradi niskoprotočnog tipa. Paušal se svake godine mijenja i zavisi od promjene cijene vode po kubnom metru.
Ideja "flat-rate" paušalnog programa bila je namijenjena ublažavanju porasta cijene vode za vlasnike zgrada u gusto naseljenim građevinama koje su obično nastanjene stanovnicima sa nižim prihodima, a koje konstantno bilježe visoku potrošnju vode.
Pošto se mjerenje potrošnje obavlja po građevini, a ne po stanu, vlasnici zgrada u kojima žive stanovnici niskog imovinskog statusa bili su posebno pogođeni budući da nisu mogli troškove prenijeti direktno na stanare.
Uprkos pokušaju da se osigura zadovoljavajući program za stanovnike niskih prihoda, ova promjena u politici nije dobro prošla kod organizacija za zaštitu okoline koje su ovaj potez vidjele kao korak nazad.
Međutim, članovi odbora za vodosnabdijevanje bili su uvjereni da će se novim programom dati podsticaj vlasnicima ovakvih zgrada da installiraju tuševe i vodokotliće sa niskim protokom vode.
Bonus video:
