Hoćemo li i mi dobiti nešto od tvoje nagrade” - priča Zorica Drakulić Vidaković da je kroz šalu upitao njen mlađi sin, nakon što je podijelila svih 1.800 eura koje je dobila kao laureat najvećeg gradskog priznanja - Oktobarske nagrade Herceg Novog.
Humanitarka, žena velikog srca i dobrih namjera kaže da je novac, u skladu sa životnim opredjeljenim, podijelila na osam porodica.
Sredstva su namijenjena za ljekove, hranu, drva za ogrev, plaćanje računa - sigurniji i mirniji život.
“Imam kredite i nemam previše para, ali je drugima novac u ovom trenutku bio potrebniji nego meni”, kaže za “Vijesti” Zorica, majka dva odrasla sina koja radi na servisiranju računara i proizvodi cvijeće koje subotom prodaje na pijaci.
Zorica se humanitarnim radom volonterski bavi skoro tri decenije.
Priča da je rođena na Cetinju, gdje ju je majka, kao neželjeno dijete, ostavila u parku.
“Tih sedamdesetih godina bilo je sramota da neudata žena rodi dijete i to je sigurno razlog zašto me je ostavila”.
Poslije dva mjeseca provedena u inkubatoru cetinjskog porodilišta, Zorica je smještena u Dječji dom “Mladost” u Bijeloj.
“Već tada smo imali ‘zadatak’ da brinemo o mlađima od nas, kao što su i stariji brinuli o meni. Sa pet godina sam mlađu djevojčicu vodila do trpezarije, ponekada je presvukla…”
U domu je živjela do 1977. kada su Nikola i Marija Drakulić iz Bijele odlučili da je usvoje.
Priča da je Nikola, koga je odmah počela zvati ocem, bio jako dobar, a da je pomajka bila stroga i nije pokazivala emocije. “Pretpostavljam da se plašila da ‘ne skrenem sa pravog puta’. U toj porodici je bila do 18. godine, kada se udala. Sa njima nikada nije prekinula odnos. Poočim je umro prvi, a prošle godine i pomajka o kojoj je brinula.
Biološka majka je nikada nije potražila.
“Vidjela sam je prvi put kada je imala 40 godina u Bolnici na Cetinju. Ona je tada bila udata žena sa djecom i unučadima. Jedno dijete je zvalo: ‘Baba obriši mi nos’, i tada sam primijetila sa koliko je pažnje brinula o tom unuku. U tom trenutku, u meni se podigla neka barijera i nisam joj se javila”.
Da li je život ili ono što nosimo u sebi Zoricu uputio na staze humanitarnog rada, nije ni važno. Priča da je sve počelo veoma rano i da je još kao učenica znala skinuti duksericu i pokloniti je, tada prije svega drugarima iz doma sa kojima je išla u osnovnu školu u Bijeloj.
“Često sam se znala kući vratiti bez jakne ili majice, koje sam poklonila. Pomajka bi tada zaprijetila da mi više ništa neće kupiti, ali to nije pokolebalo moju namjeru da poklanjam onima kojima je nešto potrebnije nego meni”.
Kaže da je i u srednjoj školi pokretala akcije prikupljanja pomoći u garderobi i drugim stvarima, naročito pred praznike.
“Danas djeci u domu ne fali ništa, osim ljubavi, pažnje i porodične atmosfere, koja im, uprkos nastojanjima vaspitača, ipak nedostaje”, kaže Zorica koja u Bijelu donosi garderobu, igračke i topao zagrljaj i ljubav.
Za humanitarni rad Zorica je prije dvije godine dobila nagradu za filantropiju Iskra Fonda za aktivno građanstvo.
“Lijepo je kada ljudi prepoznaju vaš rad, ali ja to radim i radiću ne zbog nagrada i priznanja, već zbog potreba da pomognem onima koji su bolesni, siromašni i nevoljni”.
Ne pomaže mladima jer za njih “ima posla”
Zorica priča da posljednjih godina raste broj ljudi kojima je pomoć potrebna.
“Dnevno mi se javi dvoje-troje ljudi, onoliko koliko ih se nekada javljalo za mjesec. Najčešće doniramo novac za kupovinu ljekova i plaćanje komunalija. Samohrane majke sa djecom, poljoprivredni penzioneri čija su mjesečna primanja od 40 do 90 eura i bolesni, najugroženiji su dio populacije”.
Zorica kaže da se nije lako baviti humanitarnim radom, prije svega jer sve radi sa puno emocija.
“U svaku porodicu ulazim srcem i kad vidim da teško žive, trudim se svim silama da im pomognem, naročito gdje su mala djeca koja su često gladna, loše obučena… Od mog novca koji tada imam kod sebe, kupim nešto, makar paket mlijeka, a onda pokrećem akciju da im se pomogne”.
Srećna je i kaže da joj je puno srce kada vidi da je zahvaljujući njenoj pomoći neka porodica na putu da stane na svoje noge.
Ali dešava se i da su ljudi nezahvalni, da stalno traže i očekuju pomoć, a nisu spremni da nešto urade za sebe.
“Ne pomažem mlade, radno sposobne ljude, jer mislim da za njih posla ima i da mogu zaraditi. Dešavalo mi se da mladom čovjeku koji je tražio pomoć nađem posao, a on se ljuti jer je, kaže, teško raditi na građevini”.
Zorici u humanitarnom radu pomaže nekoliko prijatelja. Zajedno sa grupom građana osnovala je Fondaciju “Iva Bijelić” koja prikuplja sredstva za djecu i omladinu oboljelu od teških bolesti.
Kada je pokrenuta akcija Srcem za Ivu, za liječenje mlade Novljanke oboljele od karcinoma, za svega tri mjeseca prikupljeno je više od 300.000 eura, ali izlječenje nije uspjelo.
U planu narodna kuhinja i socijalna prodavnica
Iako Herceg Novi važi za opštinu u kojoj ljudi dobro žive, ima i mnogo gladnih, tvrdi Zorica.
“Svakodnevno me ljudi pitaju da im se obezbijede najosnovnije namirnice - hljeb i mlijeko, zato mislim da ćemo u narednoj godini uspjeti da otvorimo narodnu kuhinju”, kaže Zorica i procjenjuje da je oko 200 ljudi koji su u stanju socijalne potreba.
“Već sada imamo vlasnike prodavnica i pekara koji nam doniraju namirnice. U planu nam je i otvaranje narodne, odnosno socijalne prodavnice. Trgovine bi nam donirale hranu čiji je rok trajanja pri kraju, ali su zdravstveno ispravne. Slične prodavnice postoje u nekim zemljama u okruženju. Tu bi siromašni ljudi besplatno dobijalni životne namirnice, ako nam Opština, a nadamo se da hoće, besplatno ustupi neki prostor”.
Bonus video:
