Kažu da ni jedan materijal napravljen u laboratorijama ne može da parira vuni. Da je ona jednostavno nedostižna. U Crnoj Gori nekada je bilo nezamislivo da neka kuća nema razboj. Tkale su žene džempere, torbice, bojile vunu iskuvavanjem kore ili lišća različitih biljaka, dodavale pepeo, čađ…
Protekle sedmice na nikšićkoj tvrđavi Jelena Đukanović, direktorica JU “Muzeji i galerije” Nikšić, odlučila je da oživi prošlost. Nijesu se čule gusle, nijesu se sukobili pop Milo i kapetan Mušović, ali se bojala vuna. I to onako kako su to radile bake učesnika četvorodnevne međunarodne kolonije nazvane “Sve boje Crne Gore”.
“Inspirisani precima koji su od davnina za sopstvene potrebe bojenja tekstilnih proizvoda u prirodi pronalazili materijal koji im je bio dostupan i lak za namjenu, došli smo na ideju da nešto slično pokušamo da uradimo i u današnje vrijeme”, kazala je Đukanović.
Okupila je vrijednu ekipu iz Crne Gore i regiona - umjetnike, studente, naučnike. Učili su jedni od drugih, ali i jedni sa drugima, pustili su mašti na volju i kao rezultat toga nastale su različite umjetničke poetike.
“Ovo je moje pvo iskustvo sa vunom. Eksperimentišem i super mi izgleda. Nadahnuta sam i tvrđavom i materijalom i ljudima i organizacijom, tako da je vrlo interesantno i zabavno”, kazala je vajarka Jelena Pavićević.
Aleksandra Radosavljević, studentkinja treće godine Fakulteta za modni i grafički dizajn iz Podgorice, kazala je da se na fakultetu do sada nijesu susretali sa vunom i prirodnim bojama.
“Sa pojedinim biljkama nijesam ni bila upoznata do sada. Baš bi mi bilo interesantno i izazovno da danas uzmem džemper koji je neka žena uradila i sama ga obojim”, kazala je Aleksandra ne krijući oduševljenje što boja “ne ostaje po rukama”.
Najstarija poznata tehnika za izradu materijala od vune, starija i od tkanja, je presovanje ili filcanje.
“Filc je materijal koji je dobijen mehaničkim presovanjem. Radila sam do sada sa filcom, ali prvi put ga sama pravim i moram priznati da je veoma zanimljivo i inspirativno. Ovaj filc koji mi pravimo daje veću slobodu da reagujemo u kreativnom smislu”, kazala je grafičarka Olivija Ivanović Strugar.
I nastavila da, zajedno sa ostalim učesnicima kolonije, filca.
Ivana Veljović, profesorica na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, istakla je da je najzahvalnije raditi sa prirodnim materijalom i prirodnim bojama i da studentima i profesorima pomenutog fakulteta filcanje i rad sa vunom nije novost.
“Naši studenti se sreću sa vunom i prirodnim bojama, ali ne u ovolikom obimu, tako da nam svima dobro dođe razmjena iskustava i znanja. Jako je važno izmještanje iz prostora, jer u ovakvom divnom ambijentu mogu da budu što više inspirisani. Na ovaj način čuva se i tradicija”, kazala je Veljović.
Čitav proces budnim okom nadgledala je saradnica na projektu dr Nada Bubanja, savjetnica u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore. Upoznala je učesnike kolonije sa florističkim bogatstvom Crne Gore koja ima 3.600 biljnih vrsta.
“Ako bismo bogatstvo flore jedne zemlje mjerili po tome koliko jedinki imamo na jedinici površine, onda bi Crna Gora svakako bila vodeća među evropskim zemljama”, kazala je Bubanja.
Violeta Vukosavljević, rukovodilac “Starog grada Anderva” istakla je da su projektom pokušali da objedine nauku i umjetnost, tradiciju i savremeno.
„Kroz rad i druženje došli smo do novih iskustava za sve nas. Prošli smo put od branja biljaka i bojenja vune, do stvaranja savremenih umjetničkih formi. Pred nama su različite poetike i promišljanja na istu temu - kako prirodni materijal prirodno obojiti i transponovati u savremeni umjetnički koncept. To je dovelo do saznanja i o vuni, kao vrlo podatnom materijalu koji omogućava različite umjetničke forme i potvrđuje pravilo da sve naturalno ima kvalitet i vrijednost više samo po sebi“, kazala je Vukosavljević.
A Jelena Đukanović, glavni “krivac” projekta zbog koga je Bedem, makar za trenutak, bio obojen bojama Crne Gore, nije krila zadovoljstvo što je kolonija uspjela.
“Radna atmosfera je bila fantastična, svi su bili veoma posvećeni i radilo se mnogo više sati nego što smo to programom predvidjeli jer su učesnici imali želju da što više nauče i urade. Mislim da svi nose ogromnu korist iz ovog druženja i saradnje, jer je interakcija bila savršena, i da smo uspjeli da učesnicima vratimo zanimanje za ovu tehnologiju. Vjerujem da će oni kroz umjetničke projekte širiti dalje ovu priču”, kazala je Đukanović.
A ona će već na jesen nastaviti da se širi, kada bi trebalo da bude preseljena u Italiju, jer je saradnik na projektu, koji je podržalo Ministarstvo kulture, bio i Multimedijalni centar “Kubo” iz Barija.
Sirovo predivo veoma je lako bojiti biljnim bojama
Jelena Đukanović objašnjava da je tehnološki tretirane tkanine nemoguće bojiti, dok je sirovo predivo veoma lako bojiti biljnim bojama.
“Nismo mi tu ništa izmislili. Samo se vraćamo tradiciji. U vremenu kada je potvrđeno da sintetičke boje izazivaju brojne alergije, da su štetne po zdravlje, a posebno po životnu sredinu, tzv. ekološke boje se sve više koriste. Zna se da se za proizvodnju jednog para farmerica potroši 120 litara pitke vode, da se koristi veoma veliki broj zagađivača, poput peroksida koji trajno ostaju u životnoj sredini. Naše biljne boje su razgradive, ne zagađuju, nikome ne smetaju”, objašnjava Đukanović.
Kraljevska crvena boja broća osvojila sve učesnike kolonije
Učesnici kolonije su umjesto sintetičkih boja koristili koprivu, broć, crni jasen, kupus, kantarion, orah, crni luk i cveklu. Tri dana kolonija je bila stacionirana na gradskoj tvrđavi, a jedan dan je bila izmještena na izvor rijeke Bukovice, ispod Durmitora, gdje su brali kantarion.
“Od jasena smo koristili listove i njih smo morali brati prije cvjetanja da bi pustili boju koja je od tamno braon do izrazito crne, u zavisnosti od količine listova. Od oraha smo koristili kako list tako i mlade nezrele plodove. Dobili smo braonkastu nijansu boje. Od koprive, bilo da je u pitanju list ili stablo, dobijali smo određene nijanse zelene boje, a od cvjetova kantariona od blijedo narandžaste do izrazito naranžaste boje, što zavisi od koncentracije i samog branja”, objasnila je Bubanja.
A “kraljevski” broć je intezitetom crvene boje osvojio sve učesnike kolonije.
“Broć se nekada veoma mnogo koristio kako u Crnoj Gori, tako i u okruženju, ne samo za bojenje tkanina već i vaskršnjih jaja. On daje najpostojaniju i najjaču nijansu crvene boje. Mnogo se koristio u srednjem vijeku. Gotovo na svim kraljevskim dvorovima sve lijepe nošnje ukrašavala je crvena boja broća, a posebno se farbala svila”, kazala je botaničarka.
Galerija
Bonus video:
