U procesu protiv Nikšićanina Vlada Zmajevića, koji je prvostepeno osuđen na 14 godina robije za četvorostruko ubistvo u selu Žegra na Kosovu, crnogorsko pravosuđe ignorisalo je činjenice prethodno utvrđene u Haškom tribunalu. Potrebom da se neko osudi za ratne zločine, zaradi štrik u poglavljima 23 i 24 i bar minimalno ispuni zahtjev međunarodne zajednice, ujedno su posredno amnestirani politika Slobodana Miloševića na Kosovu, kao i nalogodavci terora i progona u komandnom lancu, koje je Tribunal pravosnažno osudio na duge vremenske kazne.
Specijalno državno tužilaštvo (SDT) se u ovom slučaju ogriješilo i o osnovne postulate utvrđene u sopstvenoj Strategiji za istraživanje ratnih zločina, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potkprijepljeno mišljenjem stručnjaka. U Strategiji tužilaštva se posebno naglašava da se „borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem u skladu sa međunarodnim standardima“.
Pozivajući se na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama i praksu Evropskog suda za ljudska prava, advokat Goran Rodić, sa značajnim iskustvom u ovakvim slučajevima i u Hagu i u Crnoj Gori, u razgovoru za CIN-CG, vidi ponašanje pravosuđa kao potencijalni osnov za ukidanje presude. Sa ishodom se ne mire ni preživjeli mještani sela Žegra, svjedoci ratnih strahota, koji su podnijeli krivične prijave navodeći imena drugih osoba koje su počinile ovaj zločin i insistiraju na zadovoljenju pravde za ubijene komšije.
Bivšem dobrovoljcu Trećeg bataljona 175. pješadijske brigade Vojske Jugoslavije (VJ) Vladu Zmajeviću prvostepena presuda izrečena je petog juna ove godine. Specijalno tužilaštvo ga je, u slučaju ustupljenom od Srbije, uz obrazloženje da je crnogorski državljanin, teretilo za „ubistva civilnog stanovništva albanske nacionalnosti“ Imera Kadriua, Milazima Idrizia, i bračnog para Ćazima i Ćamile Haziri i „pljačkanje njihove imovine“.
Zmajević je već ranije bio na vukovarskom ratištu, bavio se raznim poslovima i stekao kriminalni dosije, uz dugu istoriju ozbiljnih bolesti. Nakon kosovskih „podviga“ i navodnog bjekstva sa neuropsihijatrijskog odjeljenja u Nišu, on je, prema tvrdnji članova njegove porodice, radio na terenu u izbornim kampanjama u korist vlasti u Nikšiću. Na pitanje o ovome, nikšićki DPS je prvo najavio odgovor, a onda novinara CIN-CG uputio na partijsku centralu, koja nije reagovala do objavljivanja ovog teksta.
Prvobitno je Zmajeviću na dušu stavljeno ubistvo sedam civila koje je uradio „uračunljiv i svjestan svoga djela“ uprkos obimnoj ljekarskoj dokumentaciji koja je osporavala tu konstataciju SDT-a. Svjedoci koje je tužilaštvo predložilo saglasili su se samo da je Zmajević bio ozbiljno bolestan. Kada je optužnica podignuta, SDT je broj Zmajevićevih „žrtava“ smanjio na četiri. Advokatica odbrane Ljiljana Koldžić kaže za CIN-CG da je to urađeno usljed blamaže od podataka koje su im „kolege iz Srbije ustupile u vidu dokumenta Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) i praznog fajla bez ijednog dokaza“.
I za te četiri osobe, dokazi koje su srbijanski organi ponudili su sumnjivi i djeluju kao zataškavanje onoga što se stvarno desilo u Žegri i na Kosovu. Balistički nalaz koji je, navodno, pokazivao da su ubistva počinjena oružjem koje je zadužio Zmajević se „zagubio“ i nikad nije objavljen.
Specijalni državni tužilac je kao glavne dokaze predložio svjedočenje osmorice bivših vojnika iz Srbije i jednog rezervnog oficira koji su bili u jedinici sa optuženim, od kojih dvojicu kao očevice, prvobitno Zmajevićevo priznanje pred vojnim sudom u Prištini trećeg aprila 1999. godine (navodno je priznao „samo tri ubistva“), kao i službenu bilješku VBA, koja više liči na politički pamflet iz doba komunizma o borbi protiv narodnih neprijatelja, odrađena tako da maksimalno zaštiti generale koji će kasnije, u moru drugih zlodjela, završiti u Hagu i zbog zločina u Žegri.
Rezervni poručnik Danijel Čolić tvrdi da je vidio kada je Zmajević ispalio tri metka u čobanina Imera Kadriua samo „iz razloga što je bio Šiptar“. Niko drugi od prisutnih to nije vidio, ni potvrdio na sudu, čak ni vozač kamiona koji je bio pored poručnika, pa ni vojnici kojima je, navodno, Zmajević sa udaljenosti od 500 metara naredio da sklone leš. Armend Kadriu, sin pokojnog Imera, u izjavi koju je pred crnogorskom tužiteljkom dao na Kosovu 16. januara 2017. godine, tvrdi da mu je otac imao „četiri rane od vatrenog oružja i dva uboda za koje sam pretpostavio da su nanijeta nožem“. Čolić je na video–snimku, koji je prethodni advokat odbrane, pokojni Slavomir Božović pokazao novinaru CIN-CG-a, tokom saslušanja u Beogradu bio uznemiren, vrpoljio se, kao da je bio vezan i kao da pokušava da se izmigolji. Nije mogao „ničega da se seti“ ali je ostao „pri ranijim izjavama“. Rekao je da „nije nadležnima prijavio ubistvo Kadriua, nego samo da mu fale dva vojnika“ koji su se najvjerovatnije zagubili u pljačkanju albanskih kuća, te da nije imao nikakvu kontrolu nad vojskom.
Ključni svjedok srbijanskog i crnogorskog tužilaštva Damir Nović, po vlastitom priznanju sa dugom istorijom psihičkih bolesti zbog kojih „dnevno pije šaku tableta“, navodno je bio prisutan kada je Zmajević ubio Milazima Idrizija i Ćazima Hazirija u dvorištu Hazirija, a onda u kući i Ćamilu: „Opkoračio je nogama i uzeo je onaj vojnički nož tupi sa onim reckavim i udarao je tu po čelu tim nožem... i on je njoj druže sudija pucao u glavu, nije sačekao“. U prethodnoj izjavi, Nović je tvrdio i da je Nikšićanin zadao nesrećnoj ženi 20 udaraca nožem. Na ovo se nadovezuje Zmajevićevo „priznanje“ pred vojnim istražnim sudijom iz 1999. o tome da je, nakon što je automatskom puškom ubio dva muškarca u dvorištu „izvadio nož iz pojasa i dva puta je udario po glavi... i onda u nju opalio jedan metak“. To ponavlja i SDT u optužnici, navodeći da je Zmajević nožem udario Ćamilu „dva puta u predjelu glave, a zatim iz automatske puške ispalio dva hica u predjelu stomaka i grudi... od kojih je kod iste nastupila smrt“.
Problem sa ovim navodima je zapisnik o uviđaju sa foto–elaboratom MUP-a Gnjilane od 31. marta 1999. godine koji je potpisalo pet ovlašćenih osoba. U njemu pokojna Ćamila nema tragova uboda noža na čelu, kako su to opisali tužiteljka Lidija Vukčević i svjedoci Nović i Zmajević. Nema ni ranu u predjelu grudi koju je tužiteljka dodala u optužnici, niti od metka na glavi, po tvrdnji ključnog svjedoka. Ima samo ranu od metka u gornjem dijelu desnog kuka i tragove krvi u predjelu desnog uha za koje nije objašnjeno kako su nastali. Da je Zmajević vojničkim nožem udario ženu u čelo makar i jednom, kako tvrdi optužba, slika sa uviđaja unesrećene žene bi bila drugačija. U zapisniku se opisuje i položaj ubijenih Milazima i Ćazima i rastojanje između njih samih, kao i od mjesta odakle se pucalo, što je suprotno iskazu svjedoka Novića. Ostali svjedoci ne znaju ništa ili su nešto čuli od Novića. Vojni sud u Leskovcu vodio je postupak za pomenuta ubistva protiv svih bivših vojnika koji su kasnije predloženi kao „svedoci“. Onda ih je tiho odbacio, dok je jedini Zmajević ostao osumnjičen, kao državljanin Crne Gore.
Šta se, zapravo, dogodilo u Žegri krajem marta 1999. godine? Specijalno državno tužilaštvo tvrdi da se zločin desio „za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika naoružane vojne organizacije tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i pripadnika Vojske Jugoslavije“, te da se Zmajević otrgao komandi i ubio civile koji nijesu učestvovali u neprijateljstvima.
Haški tribunal (ICTY) daje potpuno drugačiji opis događaja u pravosnažnoj presudi od 23. januara 2014. godine protiv Miloševićevog povjerenika za Kosovo Nikole Šainovića i generala Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Sretena Lukića za zločine počinjene nad kosovskim Albancima 1999. godine, uključujući i one u Žegri. Šainović je osuđen na 18, Pavković kao komandant Treće armije VJ na 22, Lukić kao načelnik štaba MUP-a na Kosovu na 20, a Lazarević kao načelnik štaba Prištinskog korpusa na 14 godina robije. Žalbeno vijeće je potvrdilo nalaz Pretresnog vijeća da su u Žegri „Vojska Jugoslavije i MUP, zajedno s drugim neregularnim snagama, kosovske Albance iz tog sela istjerali bilo direktno, bilo prijetnjama, premlaćivanjima i ubijanjem, stvorivši atmosferu straha“ pri čemu su optuženi u ovom slučaju počinili „deportaciju kao zločin protiv čovječnosti; druga nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti“. Haški sud je ustanovio da u to vrijeme nije bilo OVK na tom području, što se koristilo kao povod za teror nad većinskim albanskim stanovništvom.
I u ratnim dnevnicima OVK može se utvrditi da nisu bili u okolini, niti imali sukob sa VJ i MUP-om. Jedini pripadnik OVK iz sela i bivši oficir JNA Agim Ramadani se borio u to doba na Košarama, gdje je i poginuo 11. aprila 1999. godine. Svjedok Tribunala Ćamil Šabani iz Žegre je u Hagu izjavio „da su pripadnici paravojnih snaga uz pomoć lokalnih Srba, otišli u neke od kuća u ovom selu tražeći istaknute mještane u namjeri da ih ubiju“, što je bio standardni obrazac i uvod u masovna protjerivanja po etničkom šablonu. Tribunal u Hagu je utvrdio da se radilo o organizovanom zločinu kojemu je, prema mnogim svjedocima, prethodilo sistematsko reketiranje stanovništva od lokalnih policijskih i partijskih dužnosnika Miloševićevog SPS-a, jer su Žegrani imali brojnu i dobrostojeću dijasporu u Švajcarskoj. Tokom suđenja u Hagu, generali Pavković i Lazarević su, svaki sebi, pripisali zaslugu da su uhapsili Zmajevića i šestoricu drugih, osudili ih i poslali na duge zatvorske kazne (Zmajevića na 20 godina), čemu je prethodio štelovani izvještaj VBA („Službena beleška VBA VP 1037 Niš br. K-470 od 23. 04. 2005“) koji je i crnogorska tužiteljka uvrstila u dokaze. Hag je njihove navode odbacio kao neistinite.
Nezavisno od Haga, stanovnici Žegre su 14. februara 2006. godine predali krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu u Gnjilanu, gdje su poimenice naveli, od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice Žegra Momčila Mihajlovića, zamjenika lokalnog komandanta policije Milana Milenkovića, funkcionera Srpske radikalne stranke Pera Stojanovića do višeg inspektora Resora državne bezbednosti iz Gnjilana Siniše Pavića, tvrdeći da su oni radili na „ažuriranju i kompletiranju dokumentacije, odnosno spiskova za likvidaciju osoba od autoriteta, nosilaca političkih funkcija, intelektualaca, zapošljenih u obrazovnom sektoru, osoba sa dubokim patriotskim i nacionalnim opredjeljenjem“. Oni navode i imena ljudi za koje tvrde da su direktno ubijali viđenije mještane, uključujući i one za koje se Zmajević tereti, da bi se stanovništvo lakše otjeralo u Makedoniju. U prijavi se kao egzekutori pominju rezervni policajac u lokalnoj policijskoj stanici Stanko Petković, brat pomenutog funkcionera Šešeljevog SRS–a Rade Stojanović i pripadnik Resora državne bezbednosti Gnjilane Jovan Stojanović - svi iz Žegre.
Crnogorski sud i tužilaštvo su odbili da pozovu potpisnike krivične prijave. Odbijeni su i ostali prijedlozi advokatice odbrane o tome da se pozovu i mještani koji su svjedočili u Hagu, kao i da se u spise uvrste i pravosnažne presude Tribunala.
„Sve je odbijeno bez obrazloženja, jednostavno se ne usvaja. Meni je čak sudija rekao da mi neće više dozvoliti da pominjem presude Haškog tribunala. Kao to nije predmet. Pa, to je upravo u sklopu ovog predmeta, jer su lica osuđena upravo za dešavanja u selu Žegra“, kaže advokatica Koldžić u razgovoru za CIN-CG.
Kao svjedoke, SDT i sud su jedino pozvali porodice oštećenih, iako su oni u to vrijeme bili većinom u Švajcarskoj i nemaju neposrednih saznanja. Interesantna je i izjava Muhadina Hazirija, sina pokojnog Ćazima i Ćamile koja je data 16. januara 2017. godine na Kosovu pred crnogorskom tužiteljkom. On je rekao da mu je rođak Fitim (koga je Zmajević, navodno, jurio, pa upao u kuću Hazirijevih i tamo ubio njegove roditelje i strica) ispričao da su on - Fitim, bračni par Haziri i stric Milazim prije ubistva sprovedeni u policijsku stanicu i saslušavani. Pušteni su, kaže, tek nakon što je Ćazim Haziri dao hiljadu njemačkih maraka isljednicima. Kasnije su se iste osobe iz policijske stanice pojavile pred kućom Hazirija (dvojica) i jedan od njih je ubio njegove roditelje i strica. Ovo se slaže sa tvrdnjama Žegrana u krivičnoj prijavi o tome da su lokalni srpski moćnici ciljali viđenije ljude, reketirali ih, stavili na spiskove za likvidaciju i onda poslali policajce, koji su znali gdje će ih naći, da ih ubiju. Isto je izjavio i Ćamil Šabani iz Žegre u Haškom tribunalu.
Hazirijevi su bili ugledna porodica, takođe i Milazim Idrizi, profesor čije ime sada nosi škola u Žegri. Tokom tih dešavanja je ubijen i Tahir Tahiri koji je bio predsjednik ogranka Rugovinog Demokratskog saveza Kosova (LDK) i ugledni bračni par Ukšini. Zmajević je bio optužen i za njih troje na početku istrage.
Teško je vjerovati da je Zmajević, koji je ranije živio u Zrenjaninu i nikada prije nije bio u Žegri, kao običan dobrovoljac znao ko su najviđeniji i najbogatiji ljudi u selu i gdje žive. Još manje je vjerovatno da bi mu lokalni šefovi policije, tajne službe i SPS-a dopustili da ih reketira, prije nego što to oni učine. Haški sud je ustanovio pravosnažnom presudom da je postojao državni plan terora i protjerivanja stanovništva, tako da slobodni strijelci poput Zmajevića ne bi imali šansu za solo djelovanje, osim na marginama, da pokupe vrijednosti koje bi ostale nakon policijskog i DB-ovskog „čišćenja terena“.
U najboljem slučaju Zmajeviću se moglo suditi za pljačku i uništavanje imovine, kao i ostalim „svjedocima“ koji su izjavili kako nisu ništa krali, već samo sakupljali dragocjenosti koje su protjerani Albanci bacali po putevima.
Srbijanski državni organi su se potrudili da zločin deportacija, ubistava i pljačke svedu na eksces bolesnog Nikšićanina, dok su im crnogorske kolege pomogle da tako ostane, iako Crna Gora deklarativno prihvata evroatlantske vrijednosti, vladavinu prava i pravo na pravično suđenje.
Rodić: Presude samo za “sitne ribe“
Podgorički advokat Goran Rodić, u razgovoru za CIN-CG izražava čuđenje zbog pristupa crnogorskog pravosuđa u slučaju Zmajević. „Ako odbrana predloži dokaze koji bi potvrdili njene navode, pozivajući da su isti izvedeni u Hagu i u tom pravcu predlaže uvid u pravosnažnu presudu, spise i svjedoke Tribunala koji se tiču samog predmeta i opisanih događaja, onda se radi o opravdanim prijedlozima. Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama upućuje da se optuženom mora omogućiti da predloži dokaze i svjedoke koji idu i njemu u korist. Praksa Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda CG i redovnih sudova ukazuju na to pravo optuženog i da su po tom osnovu bile ukidane sudske presude gdje su optuženima u cjelosti ili djelimično uskraćena prava tokom postupka“, kaže Rodić u razgovoru za CIN-CG.
Praksa da domaće pravosuđe procesuira i osudi samo „sitnu ribu“ za ratne zločine, dok se nalogodavci izvuku je „opšti utisak u javnosti“, kaže advokat Goran Rodić, premda probleme u takvim suđenjima predstavljaju i neke „objektivne okolnosti kao što su veliki vremenski protok od događaja, problem njihove rekonstrukcije, biološko nestajanje svjedoka, tako da je teško odraditi kvalitetnu istragu“.
Bonus video:
