Šestoro ubijenih, dva samoubistva zbog zlostavljanja, protjerivanje više stotina mještana muslimanske vjeroispovijesti i pljačkanje kuća, činjenice su o zločinima počinjenim u rejonu Bukovice u pljevaljskom kraju, u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, sa kojima crnogorska država i njeni zvaničnici, ni danas nijesu spremni da se suoče na način kojim bi pravda bila zadovoljena.
Mali broj onih koje je tužilaštvo označilo kao krivce sud je oslobodio, a najviše pravne instance su zaključile da nije ni bilo krivičnog djela. Zbog oprečnih svjedočenja, nijesu razjašnjene ni kontroverze o stvarnoj ulozi sadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je tada komandovao pljevaljskim policajcima, uprkos njegovoj tvrdnji da je radio po zakonu.
Kao i u sličnim slučajevima, vlasti su zlodjela pokušali da prekriju – novcem.
Uloženo je 4,5 miliona eura i u tom području posljednjih godina izgrađeno 110 kuća i oko 60 pomoćnih objekata, kako bi se navodno revitalizovao kraj. Tamo je sada samo šest porodica.
Na pitanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) iz Vlade nijesu odgovorili kako su zadovoljni projektom i rezultatima.
Predstavnik Udruženja Bukovčana Jakup Durgut ocjenjuje da “Vlada ništa nije postigla”.
“Ljudi se ne vraćaju, dobar dio nije ni preuzeo ključeve. Od osam porodica koje su se vratile, dvije su ponovo napustile kraj. Nema podrške tom narodu, otkupa poljoprivrednih proizvoda, održavanja puteva. Ljudi tu ne mogu da žive”, kazao je Durgut za CIN-CG. U početku je bilo optimizma, kaže on, ali kako je vrijeme odmicalo shvatili su da su to su bačene pare.
“ Ako su i potrošili toliko, za dosta objekata nijesu ni struju doveli, sve je urađeno prilično netransparentno i aljkavo”, svjedoči Durgut.
U njegovoj knjizi „Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja“, Bukovica je označena kao jedina teritorija u Crnoj Gori koja je devedesetih godina bila meta etničkog čišćenja. Navedeno je da su početkom 1992. godine raseljena 24 sela. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila: Hajro (75) i Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70), Džafer Đogo (57) i Bijela Džaka (70). Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 ljudi, a zbog posljedica torture, kako tvrdi, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag (67) i Hamed Bavčić (75). Gotovo svo muško stanovništvo više puta je pretučeno, zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, a imovina opljačkana. Ostale kuće su uništene. Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova. Samo je stradanje radnika na održavanju lokalnog puta Džafera Đoga stiglo do suda, ali kao ubistvo, a ne ratni zločin. Pravosnažno je osuđen Majoš Vrećo, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti.
Osnovni sud u Bijelom Polju osudio jer Vreću na 4,5 godine zatvora, a bjelopoljski Viši sud to preinačio na 14 godina. Kaznu je izdržavao u Spužu i u fočanskom zatvoru. Dok je bio na robiji, dva puta su mu smanjivali kaznu odlukama o amnestiji – tadašnji predsjednik Republike Srpske Nikola Poplašen za deset mjeseci, a predsjednik Crne Gore Milo Đukanović za nešto više od dvije godine.
Misterija o ulozi šefa policije
“Ne znam koliko je učestvovao, ali je znao i mogao to da spriječi”, zaključuje Durgut o ulozi tadašnjeg šefa pljevaljske policije Veselina Veljovića u dešavanjima u Bukovici. Interpretacije o ulozi Veljovića su kontradiktorne, iako dolaze upravo od Bošnjaka. Prema nekim svjedočenjima pred sudom, Veljović je predvodio pretrese kuća, a Durgut u knjizi citira osobu koja je tvrdila da joj je prijetio kidanjem ušiju. S druge strane, u januaru 2006. godine, kada je dio javnosti problematizovao ulogu Veljovića, nakon što je započeo prvi mandat direktora Uprave policije, tadašnji predsjednik pljevaljskog Odbora Islamske vjerske zajednice Smail Hakija Ajanović obratio se javnosti tvrdnjom da je upravo šef pljevaljskih policajaca najviše “doprinio očuvanju mira i dostojanstva ljudi u Pljevljima”.
“Preduzimane su isključivo zakonite mjere i radnje na očuvanju stabilnog javnog reda i mira koje su, zbog specifičnosti sredine, bile usmjerene i na očuvanje međuvjerskog i multietničkog sklada”, odgovorili su iz Uprave policije, na pitanja koja je CIN-CG poslao Veljoviću o tome kako gleda na svoju ulogu u ovim događanjima, da li se osjeća odgovornim za mučenje i iseljavanje, da li je lično učestvovao u tome, da li je nekoga kroz svoj operativni rad smatrao odgovornim za zločine, te da li smatra da je pravda zadovoljena.
Umjesto konkretnih odgovora, iz UP-a su se pozivali i na pismo Ajanovića, koji je, tvrde, „demantovao kasnije pokušaje da se ime i profesionalni integritet direktora Uprave policije Veselina Veljovića potpuno neopravdano stave u negativni kontekst dešavanja u Bukovici i koji je objasnio kakvu je zapravo ulogu u očuvanju mira pljevaljska policija sa direktorom Veljovićem na čelu odigrala u tim osjetljivim vremenima“.
„Informacije i saznanja o dešavanjima u Bukovici direktor Uprave policije Veselin Veljović saopštio je u sudskom postupku u kojem su optuženi oslobođeni krivične odgovornosti“, navodi se u odgovoru.
Veljović je bio komandir pljevaljske policije od sredine oktobra 1992. do kraja 1995. godine. Svjedočeći pred sudom, u decembru 2010. godine, naveo je da je zbog blizine Bosne i Republike Srpske i ratnih dejstava na tom području bila ugrožena sigurnost kako Muslimana-Bošnjaka tako i pravoslavaca. Rekao je i da je bilo dosta paravojnih formacija, pa je i strah mještana bio opravdan, a zadatak policije je bio da smiri situaciju. On nije isključio mogućnost pojedinačnih prekoračenja službene dužnosti nekog policajca, ali je tvrdio da je policija bila „faktor stabilnosti, mira i reda i intervenisala u svim slučajevima gdje je bio pretres kuća oko nelegalnog držanja oružja ili vezano za prijavu drugih izvršenih krivičnih djela“.
"Nijedan od policajaca koji su učestvovali u tim pretresima nije tukao, zlostavljao i maltretirao lica kod čijih kuća i objekata je vršen pretres, jer mi se niko od mještana Bukovice nije žalio na rad i ponašanje optuženih policajaca... Za policiju je jasno da se S. H. objesio, ali ne iz straha ili prestrašenosti ili što je tučen od vojske i policije, već i iz njemu znanih razloga“, rekao je tada Veljović.
Svjedočenje Ramiza Šabanovića iz sela Klakorine, jedno od mnogih u knjizi “Bukovica” Fonda za humanitarno pravo, kosi se sa Veljovićevom interpretacijom. On je ispričao kako je u februaru 1993. godine grupa vojnika i policajaca obilazila muslimanske kuće i maltretirala stanovništvo. Kaže da su u njegovu kuću upali vojnici i policajci, suprugu Hatidžu vukli za kosu i bacali na pod, a njega u drugoj sobi tukli tražeći novac. U vitrini je bilo dinara, u vrijednosti oko 3.000 njemačkih maraka, od prodaje stoke. Policajac je pregledao novac, ali ga nije uzeo.
"Tada mi je prišao jedan vojnik sa psom, mislim da se zove Aco Malinić, i natjerao na mene psa, koji mi je skočio na grudi i potpuno mi izderao odjeću, a on ga je držao na kaišu da me još više ne povrijedi. Tu sam pretrpio veliki strah. Poslije ovoga, mene i ženu su tjerali da se krstimo i pjevamo četničke pjesme i da ja ližem nož po oštrici. Kad smo sve to izvršili, istjerali su nas iz kuće i gonili do obližnjeg potoka, prijeteći da im damo novac ili će nas klati bodljikavom žicom”, ispričao je Šabanović.
O ulozi šefa policije, poznati novinar TV Vijesti Sead Sadiković, koji je snimio brojne repotrtaže i film o Bukovici, za CIN-CG, uz prepoznatljivu ironiju kaže:
"Samo božje proviđenje je početkom devedesetih u Bukovicu poslalo Veselina Veljovića. Dok je on, nakon vojske prije njega, kontrolisao taj teren, većina se Bukovičana iselila i spasila živote. Danas su u Goraždu, Sarajevu, Beču, Njujorku. Dok su se varnice ratnog požara iz Bosne prebacivale ka Bukovici, Veljović je bio svjestan da ne može da zaštiti bošnjački narod. Neću reći da ga je zato protjerao. Biću precizniji i oprezniji: Pomogao mu je da ode na sigurnije i bolje mjesto – u izbjeglištvo. Hvala sadašnjem direktoru crnogorske policije, reći će danas i bukovički Bošnjaci. Ako se i čuje da je pokojem „zavrtao“ uši prilikom racija u navodnoj potrazi za oružjem, to nije bilo zlonamjerno. Kao, kada ti učiteljica zavrće uši. Stroga, ali pravedna. Učiteljica života.”
Sudovi slijepi za ratni zločin
Za zbivanja u Bukovici Više tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. godine pokrenulo istragu protiv pet vojnika bivše Vojske Jugoslavije: braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Đorđija Gogića, Milorada Brkovića i dvojice tadašnjih crnogorskih policajaca Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića, a nakon tri godine ih i optužilo za ratni zločin protiv čovječnosti. Svi su pravosnažno oslobođeni.
Tužilaštvo ih je teretilo da su, kršeći pravila Međunarodnog prava, prilikom pretresa kuća radi pronalaska i oduzimanja oružja, nehumano postupali prema građanima muslimanske nacionalnosti, primjenjivali torturu i nasilje.
“Provjeravali su da li učestvuju u borbenim okršajima na strani zelenih beretki i da li zelenim beretkama dopremaju hranu i ostale namirnice i kriju pripadnike zelenih beretki u svojim kućama, pa su kod istih nehumanim ponašanjem prouzrokovali teške patnje i ozbiljno im ugrožavali zdravlje i vrijeđali tjelesni integritet, primjenjivali mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela tog područja, usljed kojeg ponašanja je došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva“, piše u optužnici. Policajci su tuženi i da se zbog njihovog maltretiranja Himzo Stovrag objesio.
Vijeće sudija Višeg suda u Bijelom Polju, na čelu sa Šefkijom Đečevićem, oslobodilo ih je zbog nedostatka dokaza. Zaključeno je da se pripadnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno, te da su, zbog rata u okruženju, to činili i Srbi i Crnogorci.
U obrazloženju presude piše i da pojedini oštećeni nisu podržali navode optužnice, dok su neki govorili dugačije nego u istrazi. Utvrđeno je i da su vojska i policija radile “u skladu sa pravilima službe”, da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave o tome da se u kućama pojedinih osoba krije oružje, koje je i pronađeno, pa su neki za to pravosnažno osuđeni.
Viši sud je zaključio da nije dokazano da je postojao sistematski ili rasprostranjen napad na civilno stanovništvo, što je preduslov za postojanje zločina protiv čovječnosti.
Apelacioni sud je dvije godine kasnije preinačio presudu, oslobađajući optužene, ali uz obrazloženje da nije bilo ni krivičnog djela.
“Krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo, jer mu nedostaje jedan bitan element - međunarodni propis protivno kog su optuženi preduzimali djelatnosti za koje se terete”, piše u obrazloženju odluke sudija Radmile Mijušković, Milića Međedovića i Svetlane Vujanović.
"Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, na koji se tužilac pozvao u optužnici, nije takav propis, jer su djela navedena u optužnici izvršena 1992. i 1993. godine, dakle, prije no što je Rimski statut stupio na snagu (2002. godine)“, piše u obrazloženju. I Vrhovni sud je potvrdio takvo mišljenje u januaru 2013. godine.
Sadiković: Našim parama prekrojili istoriju
Sadiković kaže da je istraživanje o Bukovici jedno od najtužnijih koje je radio.
„U početku zbog tragičnih ispovijesti žrtava, potom zbog farsičnog sudskog procesa. Konačno, zbog tragikomičnog epiloga:
“Žrtva dolazi i glasa za dželata, redovno na svim izborima. Kupljena je vikendicom Bogu iza nogu, u koju nikada niko neće doći. Jedino – na glasanje!“, naveo je Sadiković.
Našim parama, kaže on, kupljeno je prekrajanje istorije. U Sadikovićevom filmu „Praznina“ može se vidjeti da ljudi čije su porodice mučene i zlostavljane sada dolaze u Pljevlja da glasaju za DPS.
"Država je planirano dala 4,5 miliona eura. Plus sudski proces, što dolazi do pet – šest miliona eura, koje smo svi dali zarad pranja biografije onih „koji su stvorili novu Crnu Goru“. Ovaj slučaj, za vrijeme ovih vlasti, neće nikada biti istražen do kraja“, ocijenio je Sadiković.
On kaže da ga je iznenadilo prilikom boravaka u Bukovici da i jedni i drugi sada stvari posmatraju kao da se ništa nije desilo.
“To je ključna greška! Ponoviće se, strahujem. Istorija je učiteljica života. Pobjednici su ovdje silovali učiteljicu. Njena stigma ne dozvoljava joj slobodu da uči pokoljenja da se ne ponove zločini. Kao ironiju vidim pravnu tvrdnju da „ratni zločini ne zastarijevaju“, zaključio je poznati novinar.
Advokat Velija Murić u razgovoru za CIN-CG ocijenio je da Bukovica predstavlja “endemski slučaj ratnog zločina koji se dogodio na prostoru na kome zvanično nije proglašeno ratno stanje”.
“Preduzimane su brojne radnje koje su de facto podsticale iseljavanje autohtonog naroda. Sva zlodjela nijesu direktno preduzimali pripadnici policije i vojske, već su Bošnjake prepustili samovolji lokalnih komšija Srba, Crnogoraca, od kojih su neki u sudskim postupcima oglašavani krivim za krivična djela protiv života i tijela, a ne i za zločine nad civilnim stanovništvom, vjerskim objektima i imovinom. Raseljavanje građana druge nacionalnosti i konfesije, pljačkanje imovine i ubijanje nedužnih ljudi je ništa drugo do genocidna namjera ili etničko čišćenje”, kazao je Murić.
Činjenica je, ističe on, da je kroz ruke policije toga vremena prošao veliki broj Bošnjaka.
“Zamjeram što Crna Gora, umjesto da istraži i identifikuje personalno ljude koji su doprinijeli ili nijesu spriječili da se u Bukovici dogodi zločin, ono što se desilo mnoge od njih unapređuje na visoke pozicije u policiji, što u krajnjem obeshrabruje moguće povratnike. Bez suočavanja sa prošlošću i osude zločina, investiranje u objekte i revitalizaciju života Bošnjaka je apsurdno”, zaključio je Murić.
Direktorka “Akcije za ljudska prava” Tea Gorjanc Prelević ističe da je stanovište Apelacionog suda u slučaju “Bukovica” sporno, te da je greška što je sud propustio da izmijeni pravnu kvalifikaciju državnog tužioca i okrivljene osudi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Isto je, podsjeća ona, zaključio i pravni ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro, u izvještaju koji je procurio u javnost zahvaljujući Vijestima, u decembru 2014. godine.
Analizirajući slučajeve “Bukovica” i “Deportacije”, Salustro je zaključio da je potpuno pogrešan stav Apelacionog suda - da okrivljeni nijesu bili strane u oružanom sukobu pa ne mogu počiniti ratni zločin.
Ekspert je tada uvidio i da nijedan slučaj ratnih zločina nije otvoren inicijativom crnogorskih tužilaca, koji reaguju samo na krivične prijave, kad ih podnesu pojedinci ili institucije.
SDT izviđa osam slučajeva
I pored insistiranja CIN-CG, iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na pitanja o tome kako realizuju obaveze iz sopstvene Strategije istraživanja ratnih zločina i ima li pomaka u starim i novim slučajevama, kratko su odgovorili da je u toku izviđaj u tim predmetima.
Osim slučajeva “Bukovica”, “Deportacije” i “Kaluđerski laz” koji su završeni oslobađajućim presudama, a “Morinj” simboličnim kaznama, vođeni, po pravilu, protiv nižih pripadnika Vojske i policije, pa su pod pritiskom javnosti i stranih eksperata sada opet otvoreni, pokrenut je izviđaj u još četiri predmeta.
Prema izvještaju Komiteta protiv torture, istražuje se ubistvo na Kosovu, slučaj iz 1991. godine za vrijeme oružanih sukoba na području Hrvatske, sumnja se da je jedan zločin izvršen na teritoriji Bosne, a četvrti predmet formiran je povodom dešavanja na dubrovačkom ratištu 1991. i 1992. godine.
Čeka se da vlade prihvate REKOM
Osnivačica srpskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ocjenjuje da su porodice žrtava i dalje u ponižavajućoj situaciji. “Veliki problem u Crnoj Gori je što nema osuđenih za ratne zločine i vrlo je malo suđenja, a taj trend se javlja i u drugim državama regiona”, navela je Kandić za CIN-CG.
Problem je, ističe, što EU više ne uslovljava države da se suoče sa prošlošću.
“Ako nema uslovljavanja da države pokažu odgovornost, bar da popišu sve te žrtve, kako će biti vladavine prava. Korupcija i organizovani kriminal jesu važni, ali i zločini iz prošlosti”, ocijenila je ona.
Dobra promjena u politici Evropske komisije je dodaje što je u aprilu otvoreno podržala Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Vlade Bosne i Hrvatske za sada ne žele da podrže ovu inicijativu. REKOM su 2008. osnovale organizacije civilnog društva, sa ciljem regionalnog pomirenja, a prema njihovim podacima u ratnim dešavanjima ubijeno je i nestalo 130.000 osoba.
“Problem je što su uglavnom svugdje u regionu na vlasti oni isti ljudi koji su bili tu i kada je bio rat, pa je tamo gdje je bilo i najviše žrtava, najveća distanca u odnosu na stvaranje regionalne evidencije o žrtvama”, navela je Kandić.
Bonus video:
