Godina tuge i tišine u Medovini.
Godina od najveće tragedije u novijoj Crnoj Gori.
Godina od crnog 12. avgusta kada je Cetinjanin Vuk Borilović u bezumnom pohodu usmrtio dva dječaka, dva rođena brata i njihovu majku Natašu Martinović.
Godina od kako su u Medovini ubijeni Rajko Drecun i njegovi roditelji Danica i Dimitrije, rođene sestre Aleksandra i Mila Radunović, Goran Đurišić i Milan Mitrović.
Godina kako su samo čudom tog dana preživjeli teško ranjeni Filip Đurković, Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić i policajac Ljubiša Maksimović.
Godina u kojoj porodice pokušavaju da nastave život, godina od kako preživjeli traže kakav-takav mir...
“Teško je, mnogo je teško. Tragedija je to velika, posebno mi je žao djece i majke Martinović, e to je tuga. Sad 24. avgusta biće i godina kako mi je umro suprug. Jeste bio slab, ali ova tragedija i moje stanje, kad se u to vrijeme nije ni znalo hoću li preživjeti, dotuklo ga je samo 12 dana nakon ove muke”, kroz suze za “Vijesti” priča Mileva Ramadanović dok pogledom sa terase, zagledana u Cetinje, pokušava da pribere snagu i nastavi mučan razgovor...
Borilović je tog dana, nakon što je prije toga usmrtio većinu svojih komšija, pogodio i Milevu sa dva metka u ruku i grudi, zbog čega se 75-godišnjakinja tri mjeseca bolnički liječila, a još tri bila prikovana za krevet...
“Bila sam u kući sa suprugom. Čekali smo kćerku da dođe, kada sam čula kako komšinica Slavica Zvicer doziva: ‘Mileva, Dare, Mileva... ranio me Vučko’. Ja mužu ne govorim ništa, jer sam znala da slabo može na noge. Kada sam istrčala ispred vidim nju kako sva krvava, pravo je u oko gađao, leži ispred vrata komšinice Darinke Čelebić. Dotrčala sam do nje, savila se da joj pomognem, da je pridignem. Tada me je metak s leđa pogodio u desnu ruku. Potpuno je metak bio prekinuo nadlakticu, čini mi se da se ruka samo se za čapru držala. I ja se tada okrenem, vidim Vučka tu na vrhu stepeništa. Tada me je gađao još jednom. Taj metak mi je prošao kroz grudi i tu sam pala ispred Darinkinih vrata, ubrzo izgubila svijest”, prisjetila se Mileva Ramadanović, dok rukom pokazuje na dvije rupe u zidu komšijske kuće.
Ona kao i ostale komšije, bez ikakve krivice, našla se tog dana ispred Vuka Borilovića, koji je lovačkim karabinom više od 40 minuta sijao smrt u Medovini, malenom naselju čije su kuće protežu na brdu, desno od zvonika Cetinjskog manastira.
Pridržavajući se uz hodalicu, Mileva s teškom mukom može da pređe po nekoliko koraka od kuće do terase, gdje provodi dane...
“Nisam ja ni znala u tom trenutku šta je on gore već učinio. On je Slavicu pogodio gore, pa je ranjena dotrčala do nas, a on je krenuo za njom, možda nas dolje ne bi ni dirao. A dva policajca, ovaj jedan je imao bar dva metra drugi je bio manji, stajala su u vratima od naše kuće. Kako sam pošla tamo do nje oni su odnekud uskočili u našu kuću. Kad je on mene ranio, onda su oni počeli da pucaju, eto tu se u zidu vidi i rupa od metka. Muž je sve čuo, ali mu nisu policajci dali da izađe. Da su odmah krenuli da pucaju dok je stajao tu... da su ne znam... možda mene ne bi ni ranio”, više kao za sebe dodala je Mileva.
Nakon bolničkih, teških dana i duge patnje, poslije tragičnog 12. avgusta 2022. godine, Milevi Ramadanović je posebno težak bio i povratak u porodičnu kuću, dolazak u utihnulu Medovinu...
“Na početku su tu kod mene bili kćerka sa djecom, žene koje smo plaćali da pomažu jer sam bila još tri mjeseca nepokretna. Ali, više ništa nije isto ođe. Tišina, tuga, crnilo i to se i okom vidi. Čula sam da komšije Drecuni gore iznad nas, što im je Borilović ubio oca, majku i brata, a malog ranio, da su otišli iz svoje kuće iz Medovine. Nema ođe života, kome će se vratiti...nema više. Zvala su me braća moja da idem kod njih, ali nisam htjela, ne mogu niđe iz ove moje kuće”, plačući priča Mileva.
Da je život u Medovini gotovo stao i da je svaki dan posebna borba, potvrđuje i vitalna starica Darinka Čelebić, koja u samoći više od 25 godina, nakon lične tragedije u kojoj je izgubila oba sina i kasnije smrti kćerke, pronalazi snagu za novi dan...
I Darinka, rođena davne 1934. godine, kako kaže, na dan kad je ubijen kralj Aleksandar u Marselju, bila je okrznuta metkom po glavi dok je komšija Vuk Borilović u pomahnitalom činu sijao smrt u naselju.
Gotovo 90-godišnja starica stajala je na vratima kuće, dok je pokušavala da pomogne ranjenoj komšinici Slavici...
“Kad je krenuo da puca tu sa sa stepenica, ja sam u strahu utrčala u kuću. Bosa sam kroz sobu pobjegla kroz prozor i tim drugim stepeništem iza kuće strčala dolje i sakrila se u avliju ‘Oboda’”, prisjetila se krepka Darinka Čelebić.
Da je metak, dok je komšija Borilović pucao, okrznuo po glavi, Darinka i ne pominje, već samo odmahuje rukom...
“Nije to važno. Popraviti se ne može ništa, tako je kako je. O, šta se sve trpjeti može”.
Znali ga kao mirnog, povučenog komšiju
I Mileva Ramadanović i Darinka Čelebić kažu da je Vuk Borilović, kojeg znaju od rođenja, bio miran komšija.
“Ma šta sam ga god pitala, htio je da učini i posluša. Oko kuće trava gore, kuda su stepenice koje vode ka njegovoj kući, on uzme pa pokosi. Ja ga zamolim da i neko trnje makne, odmah bez riječi on bi to uradio. Doduše ja ga od korone nisam gledala, bila sam slaba, rijetko sam i izlazila. Čak nisam ni znala da su mu stanari u kuću bili”, priča Mileva.
I Darinka ga, kako kaže, nije gledala u posljednje vrijeme.
“Ne znamo da se sa nekim svađao, da je na nekog od komšija bio ljut. On je bio jako miran, povučen... Šta mu se desilo ne znam”, kazala je starica.
Kuća Borilovića najveća je i na najvišoj je koti u Medovini. Stepeništa, sa obje strane, koja vode ka kući gotovo su zarasla u mahovinu, trnje, travu...
Prva dva sprata kuće su izgorjela u požaru, dok su na posljednjem zatvoreni prozori i vrata...
Zaborav, korov i trnje...
Dvije žene u crnini dijele i samoću Medovine.
Milevu obilazi kćerka i unuci, gerantodomaćica, a Darinku “kad može posjećuje jedina unuka sa djecom”.
Rijetko neko drugi ih obiđe, dođe...
“Osim one prve jednokratne pomoći koju je dala Opština, to je bilo sve. Nakon bolničkog liječenja iskoristila sam pravo na 21 dan rehabilitacije u Igalu. Više to pravo nemam, sem da platim, a više od pola penzije dajem za ljekove. Koliko brine država, grad najbolje ću vam reći na ovom primjeru: moja kćerka nekoliko puta je zvala da dođu ljudi iz komunalne da pokose tu travu i trnje što se diglo oko kuće. Nijesu htjeli, kao rekli kad im dođe Medovina red. Nisam više mogla da gledam pa sam prije neki dan platila 20 eura čovjeku da mi pokosi travu, da to trnje oko kuće makne”, ispričala je Mileva.
Bonus video:
