Fana Delija potiče iz dvanaestočlane porodice, ima 36 godina, nije udata i na završnoj godini je pedagogije. Egipćanka je i svojim primjerom pokazuje da se može biti drugačiji, a opet isti, da to što je, kako sa osmijehom reče, njena koža malo tamnija od kože većinskog stanovništva u Crnoj Gori može biti prednost, a ne nedostatak. Zahvaljući njoj, život mnogih njenih sunarodnika počeo je da se mijenja.
Uspjela je da obrazovanjem „zarazi“ sve članove porodice tako da su sva njena braća i sestre završili osnovnu školu, većina njih i srednju, najmlađa sestra studira predškolsko, bratanična kriminalistiku, a brat je završio fakultet i budući je magistrant na smjeru fizičko vaspitanje djece.
“Iako su roditelji ponosni na nas, mi smo još više ponosni na njih jer su oni ti koji su nam dali podršku i ukazali na to zašto je bitno obrazovanje. A nije bilo lako. Kao dijete često sam nailazila na predrasude i da nijesam imala podršku roditelja možda bih odustala od škole”, priča šarmantna djevojka, koja je oprostila sve prezrive poglede, nepružene ruke i zadnju klupu, koja je bila kao predodređena za Rome i Egipćane.
“Kada bi u školi na času fizičkog pravili krug i hvatali se za ruke, nijedno dijete nije htjelo da me uzme za ruku. Kada vam neko ne pruži ruku samo zato što ste tamne puti, kada stalno sjedite u zadnjoj klupi, osjećate se kao da nijeste dio te grupe, jedva čekate da napustite školu i da dođete kući. Kao dijete počela sam da mrzim sebe jer imam tamniju put i govorila sam majci zašto ne ličim na nju i nijesam bijele puti, nego ličim na oca. To me valjda i tjeralo da dokažem da sam ista kao i ostali, ali i da zajednici i drugima ukažem na to da nas razlike samo čine bogatijim”, kaže Fana koja je izvršna koordinatorka Centra za romske inicijative (CRI) i koja je za predan rad dobila švedsku nagradu “Ana Lind”.
Srednju školu je vanredno završila, a prije nekoliko godina odlučila je i da upiše fakultet. Sada je već dio grupe na koju je ponosna.
“Iako sam starija od koleginica, djevojke su me primile kao da sam njihova vršnjakinja. One su tu da mi pomognu ako ne stignem na sva predavanja i zaista imam sreću da se osjećam kao član grupe”, kaže Fana.
“Egipćani su zaista ponosni što sam uspjela i znaju često da se pozovu na mene jer valjda osjećaju da su na taj način sigurniji i zaštićeniji. Najponosnija sam kada gledam moju brataničnu koja je upisala fakultet i kada shvatim da sam doprinijela da se neke stvari mijenjaju. Uvijek sam uporedo radila na tome da stvari mijenjam i u porodici i u zajednici. Onda shvatim da sve ovo ima smisla i da ne radim na prazno. Posebno sam ponosna kada prilikom ugovorenih brakova uspijemo da djevojčicu vratimo kući da ne bi sa 13 godina stupila u bračnu zajednicu. Tada sam srećna i ponosna što smo nekoj djevojčici sačuvali djetinjstvo”, ne bez ponosa kaže Fana.
A ponosna je i na činjenicu da najstariji brat ima sedmoro djece, od prvog razreda do druge godine fakulteta, da je najmlađa sestra Emina druga godina predškolskog vaspitanja, da je brat Miljaim prvi u porodici koji je završio fakultet i specijalističke studije.
“Bez obzira što ima ljudi koji te posmatraju sa predrasudama lijepo je kada si različit jer uvijek sa drugima imaš o čemu da pričaš i imaš šta reći. Ponosna sam što sam Egipćanka i nikada ne bih voljela da sam nešto drugo”, riječi su djevojke, čija je duša bjelja od najbjelje puti.
Za razliku od Fane, Miljaimovo djetinjstvo je bilo bezbolnije. Priznaje da se sretao sa predrasudama, ali da je brzo sve došlo na svoje mjesto.
“Kada sam upisao prvi razred bilo nas je troje Egipćana, a u petom sam ostao sam jer su njih dvoje napustili školu. Falilo mi je da imam nekog iz naselja s kim se mogu družiti, ali onda sam se uklopio sa drugom djecom, počeo da treniram fudbal i baš mi je bilo žao što smo se nakon osmog razreda razišli”, kazao je Miljaim.
U srednjoj školi drugovi su ga dobro prihvatili, a profesori mu nijesu “gledali kroz prste” što je bio jedini Egipćanin. Kriterijum je bio isti za sve i morao je “zagrijati stolicu” da dobije dobru ocjenu.
“Trudio sam se da što više učim i da pokažem da mogu isto kao i učenici većinske populacije. Nakon srednje škole upisao sam sportsko novinarstvo jer sport baš volim, pet godina sam trenirao fudbal, a i sviđa mi se posao sportskog novinara. Odradio sam pripravnički i trenutno sam u Centru za romske inicijative. Iako iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava kažu da će svaki Rom i Egipćanin (RE) koji završi fakultet moći da se zaposli u državnim organima, ja sam dokaz da nije tako. Pokušavao sam, dobio sam obećanja i još čekam da se ona ispune”, kaže Miljaim koji je najponosniji bio kada je završio specijalističke studije, a otac čašćavao prijatelje u kafani.
Sa sestrom i ostalima iz Centra za romske inicijative pokušava da ubijedi Rome i Egipćane da moraju da se mijenjaju, da je tradicija jedno, a obrazovanje drugo, da ako su oni uspjeli mogu i ostali.
“Imamo i forum teatar i idemo po naseljima kako bi romskoj i egipćanskoj djeci pokazali zašto je obrazovanje važno. Kada se predstava završi, slijedi naše predstavljanje, ko smo, šta smo završili, kako bismo im dali podstreka da i oni mogu uspjeti. Tada sam ponosan na sebe jer svaki put kada se predstavim shvatim šta sam završio i dokle sam stigao. Bilo je situacija kada su mi Romi i Egipćani govorili da su zbog mene odlučili da nastave školovanje”, kaže mladić koji se bavi i muzikom i nikada ne zaboravlja da istakne ponos zbog toga što je Egipćanin.
Sadona: Fana me je nagovorila da nastavim školovanje
Mlađi članovi porodice nastavljaju stopama starijih riješeni da pobijede sve predrasude i da uspiju. Dvadesetogodišnja Sadona je krenula tetkinim i stričevim putem. Druga je godina kriminalistike, a nada se da će naredne godine i mlađa sestra dobiti studentski indeks.
“Znala sam da pišem prije nego što sam pošla u školu. U osnovnoj školi ostala djeca se nijesu mnogo družila sa mnom, dok u srednjoj nijesam imala nikakvih problema. Završila sam za frizerku, ali mi se to nije dopalo pa sam vanredno završila četvrti razred kako bih mogla da upišem fakultet. Fana je glavni krivac za to jer me nagovorila da produžim školovanje”, kaže Sadona i priznaje da je ponosna na sve članove porodice, ali na Fanu posebno.
“Svi moji drugari su pripadnici većinske populacije. Iako sam najponosnija bila kada sam upisala fakultet, moram priznati da sam nakon prvog odlaska htjela da odustanem, jer nikoga nijesam znala i bila sam sama. Onda se Fana pobunila. Rekla je da ne smijem da odustanem, da sebi i fakultetu dam šansu i da ću se brzo navići. I tako dan po dan, stigoh do druge godine. Sad mi je super i ne namjeravam da odustanem”, sa osmijehom kaže Sadona i poručuje da će u njihovoj porodici, osim Miljaima, biti još magistara.
Bonus video:
