„Kakve su ovo travuljage, bogo moj, ja ovo niđe ne viđeh“, davni je šaljivi zapis koji je jedan od prijatelja Milutina Praščevića ostavio nakon što je posjetio Botaničku baštu „Velemun“, koju je ovaj brezojevićki botaničar stvorio prije više od 20 godina.
I zaista, da biste uživo vidjeli svih preko 350 biljnih vrsta koje su danas dio Praščevićeve zbirke, morali biste da prepješačite Prokletije uzduž i poprijeko. Jer u bašti „Velemun“ je u malom spakovan skoro sav biljni svijet „prokletih planina“.
Sve je počelo iz želje danas penzionisanog nastavnika biologije da učenicima časove učini živim, da im pred oči iznese lekcije iz knjiga.
„Još kad dječak sam volio da planinarim i znao sam svaki kamen na Prokletijama. Dok sam podučavao moje đake o biljnim vrstama, shvatio sam da bi bilo mnogo jednostavnije kada bih te biljke mogao i da im pokažem. Učenicima se svidjela ta ideja. Provodio sam svaki slobodan trenutak na planinama, tražeći biljke, koje sam potom odnosio u školu“, ukratko je priča o počecima Botaničke bašte „Velemun“, koja je objavljena i u zborniku priča Svjetske turističke organizacije.
Danas Mićo , kako ga zovu svi u kraju, kako ga oslovljavaju i posjetioci bašte, porodica i prijatelji, u bašti ima preko 350 biljnih vrsta karakterističnih za Prokletije.
„Bašta je u početku bila mjesto gdje su moji đaci dobijali praktičnu nastavu i gdje sam pokušavao da ih ‘zarazim’ ljubavlju prema biljkama, biologiji i prirodi uopšte. A onda su baštu počeli da posjećuju studenti biologije, botaničari, naučnici, ljubitelji prirode iz okolnih zemalja. Proglašenjem Prokletija nacionalnim parkom prije nekoliko godina, bašta je postala jedna od omiljenih lokacija koje posjećuju i turisti“, kaže Praščević.
Plavski botaničar godinama sarađuje sa Institutom za pročavanjem lekovitog bilja „Dr Josif Pančić“ iz Beograda, beogradskim Hemijskim i Farmaceutskim fakultetom, Prirodnjačkim muzejom Crne Gore, te brojnim drugim sličnim institucijama u zemlji i regionu.
„Kad njih zanima neka biljka, ja proučavam gdje se ona nalazi, pa onda ljude tokom proljeća vodim na planinu u potragu. Oni meni daju literaturu i što je najvažnije kažu 'bravo Mićo ', a meni je to dovoljno“, opisuje skromno brezojevićki botaničar prirodu saradnje sa naučnim institucijama.
Bašta „Velemun“ se nalazi tik uz magistralni put, sa desne strane, prije ulaza u Plav. Ipak, da biste došli do nje, morali biste ili da pozovete Mića, ili da pitate nekog u kraju jer table koja bi vas odvela do „Velemuna“ nema.
Nema, iako od bašte i Mićove kuće, sa jedne strane, kreće planinarska ruta za Visitor, a na drugoj se, preko ulice, nalazi fly fishing revir na rijeci Lim, gdje ribolovci mogu uživati u sportskom ribolovu po sistemu „uhvati i pusti“.
Održavanje bašte nije jednostavno - biljke se bore sa korovom, bore se međusobno za svoje mjesto u bašti. Bašta se, priča Praščević, mora nakon nekoliko godina i prekopati i nanovo formirati.
„A to je ogroman posao“, dodaje on.
Nije jednostavno ni naći biljke za baštu. To znači nekad sate vožnje, pa sate hoda po planinama...
Tokom svih godina rada u bašti, Praščević je imao podršku supruge i četiri kćerke i kaže da bez njihove pomoći ne bi mogao da stvori ono što je stvorio.
U Bašti Mića Praščevića je preko 370 autohtonih biljnih vrsta Prokletija, što je, kaže on, oko 14 odsto flore Crne Gore. Da bi bašta „Velemun“ trebalo da dobije status posebnog zaštićenog objekta prirode i svu pažnju društva, zapisala je u junu, 2010. tokom posjete i mikolog Olgica Perić.
Ipak, „Velemun“ i dalje opstaje samo zahvaljujući Mićovom entuzijazmu.
„I dalje idem po brdima i sakupljam biljke, i nadam se da će jednom ovaj prostor biti zaštićen. Čak me pitaju ljudi da li bih ovo prodao. Pretpostavljam da će neko, kad mene ne bude, ovo prodati, i da će ovdje otvoriti neku perionicu auta ili nešto slično“.
Prokletije su čudo prirode, kaže Miloš Bjelajac iz Siska, koji je baštu „Velemun“ posjetio u decembru, 2008. A kad bi se svi, dodaje on, odnosili prema njima kao Mićo , postale bi raj na Zemlji...
Napadnuti smećem i gradnjom
Posjete bašti su besplatne i Mićo ne žali zbog toga. Žali jer ne vidi način kako će ono što je stvarao četvrt vijeka biti sačuvano poslije njega.
Uprkos brojim pokušajima kod nadležnih institucija, nije uspio da zaštiti botaničku baštu. Razloge, kaže, ne zna. Tako danas uz južnu stranu bašte niče stambeni objekat.
„Ovdje gdje je danas bašta, nekad je bilo smetlište. Čitavo selo je ovdje odlagalo smeće, kante, plastiku, pilotinu, pepeo... Tražio sam od Opštine dozvolu da ogradim dio zemljišta i nekad je bašta bila ograđena bodljikavom žicom. Biljke su bile uhapšene. Ovo sada je drugo hapšenje. Ja sam bodljikavu žicu makao, a ovo što se sada dešava je za sva vremena. Mjesto gdje se gradi objekat je sa južne strane bašte i kad tu budu podignuta dva sprata ili više, biljke će biti u sjenci“, kaže Praščević, učenik Danijela Vinceka, osnivača Botaničke bašte u Dulovinama, kod Kolašinu, u kojoj je nedavno brigu preuzela država. Vincek je baštu osnovao 1981. godine i u njoj se može vidjeti 501 biljka.
Čuvajte se nadriljekara koji prodaju i otrovnu sominu
Bašta Mića Praščevića je i u prvoj fazi nastanka već predstavljala značajnu zbirku živih endema i relikata Prokletija, pisao je u avgustu 1997. Radomir Lakušić.
U bašti su se još tada mogli vidjeti Blečićeva vulfenija, grčki javor, molika, munika... te drugi biljne vrste koje su privlačile pažnju najvećih botaničara Evrope i svijeta. Danas u bašti možete vidjeti brusnicu, biljku koja je porijeklom iz močvarnih područja i šuma Sjeverne Amerike. „Brusnica je prethodno nađena na dva, tri lokaliteta na Žabljaku, a ja sam uspio da je nađem ovdje u Zeletinu“, kaže Praščević, pokazujući potom i crni šipurak.
Praščević će vas tokom posjete upoznati sa ljekovitim svojstvima bilja koje uzgaja, pa ćete od njega naučiti da je naprstak otrovan, ali da se od njega dobijaju najbolji ljekovi za srce. Da se od gaveza spravlja melem za bol, ali da i sa tim valja biti oprezan.
„Ako je koža malo iritirana, gavez može da izazove katastrofu“, upozorava Mićo .
Upozorenje slijedi i kod crne koprive, za koju Praščević navodi da je zloupotrebljavaju nadriljekari, obmanjujući javnost da je njen korijen dobar za liječenje, pored ostalog, raka dojke.
„Kopaju gomolje i prodaju po 20 eura, ljudi kupuju, a oni se bogate. Ja ne prodajem nikome ništa. Ima ljudi koji svašta beru i prodaju“. Od Mića ćete čuti i o raskošnom žutom albanskom ljiljanu i njegovom ljubičastom srodniku martagonu, čija se lukovica koristi kao afrodizijak. O valerijani, od koje se prave kapi za umirenje, o ivi, travi koja u pjesmi „od mrtva pravi živa“. Praščević koji, kroz saradnju sa naučnim institucijama, prati aktuelna istraživanja, kaže da je otkriveno da iva sadrži dvije supstance koje su u određenim količinama loše po organizam. Upozorava i na sominu, koja se stavlja u rakije. „U Podgorici na pijaci možete vidjeti flaše sa grančicama somine unutra. Prodaju ih po 15 eura. Ova biljna vrsta je otrovna. Od žilice do vrha. Ali se prodaje na javnom mjestu“, kaže on.
Galerija
Bonus video:
