Usvajanje zakona na osnovu kojeg bi svi učenici osnovnih i srednjih škola imali pravo na dječiji dodatak, ukoliko njihovi roditelji nemaju druga primanja, za Softiće bi značilo “makar manje dječije gladi”.
“Moja djeca nemaju za hljeb, a kamo li za školovanje. Iluzorno je da od njih gladnih tražim dobre ocjene dok razmišljam kako da ih pogledam u oči i objasnim zbog čega sam nesposobniji od drugih roditelja pa ne mogu da im obezbjedim najosnovnije. A znam da nisam”, rekao je Bjelopoljac Sadat Softić, otac sedmoro djece.
Kako ne primaju socijalu, djeci nijesu obezbjeđeni ni besplatni udžbenici, a Softići nemaju od čega da ih kupe.
"Šaljemo ih u školu i bez knjiga. Sveske često dijele, pa jedno piše sa jedne, a drugo sa druge strane. Skrivaju to da ne naljute nastavnike. Uče naizmjenično... Uzaludno sam se obraćao za pomoć. Niko i ne dolazi da pita ni mene ni moju djecu kako živimo, a ne da mi neko pomogne da im kupim knjige... Strahujemo da se neko ne razboli i da taj lijek slučajno ne mora da se plaća. I da doktori ne kažu 'što više vitamina C'. Odakle?", upitao je Sadat.
Tvrdi da mu troje djece pohađa osnovnu školu u Godijevu, a dvoje u Radulićima.
“Selma je u devetom, Almira u sedmom, a Almedin u šestom razredu. Almedina ide u četvrti, a Almedin u drugi razred škole u Radulićima. Svi živimo u staroj, trošnoj, neuslovnoj i tuđoj kući u Ivanju. Toliko napušteni i zanemareni od svih da bi i sami, dok nam ne zakrče stomaci, zaboravili da smo živi", rekao je Sadat.
Supruga i on bi rado radili, ali posla nema, dok su kod Centra za socijalni rad odbijeni za socijalu.
"Odbijeni smo za socijalu. Ujutru djeca gladna idu u školu. U kući ni suvog hljeba najčešće nemamo, ni to ne možemo da im spakujemo umjesto sendviča", rekao je Sadat.
Nada se da će u Skupštini “prevagnuti” razum poslanika i da će glasati da njegova djeca “imaju makar suvog hljeba umjesto sendviča”.
Bonus video:
