Želja da dokrajči nagomilana piva na stolu restorana na ostrvu Sveti Nikola kod Budve, 44-godišnjeg Poljaka Jozefa Tarabulu koštala je ni manje ni više nego 1.450 eura.
Pripitom turisti toliko novca uzeli su budvanski taksisiti, prvo za cjelovečernju vožnju metropolom turizma i gradovima Boke u potrazi za iznajmljenim apartmanom, budući da nije znao adresu već samo ime a potom sljedećeg jutra za odlazak do poljske ambasade u Podgorici i nazad i na kraju do naselja Pinješ, u Ulcinju gdje je Tarabula odsjeo sa grupom svojih zemljaka.
Nevjerovatna priča počela je u utorak petog jula u prijepodnevim satima kada je grupa Poljaka iz Ulcinja krenula na jednodnevni izlet do Budve. Ništa nije upućivalo na dramu, svi su bili veseli, poneko je i pijuckao. Do Petrovca su stigli automobilima a odatle brodom do ostrva Sveti Nikola.
Polazak za Budvu, iznajmljenim brodom kojim su stigle još dvije grupe stranaca, bio je planiran oko 13,30h. Tako nije mislio i Jozef. Šef grupe Gregor muku je mučio da svog zemljaka ubijedi da pođe sa njima.
”Sa njim je bio i moj brat, obojica pijani. Kapetan broda rekao je da može čekati još samo deset minuta. Brat je u posljednjem sekundu ipak uskočio na brod, Jozef je ostao”, priča Gregor.
U tom momentu, niko a vjerovatno ni Jozef koji se dobro ne sjeća tih trenutaka, nije znao da je poljski turista u restoranu ostao sam i bez centa u džepu, bilo kakvog identifikacionog dokumenta i mobilnog telefona.
Sve to mu je ostalo u ulcinjskom apartrmanu što mu je u naredna 24 sata zakomplikovalo ljetovanje koje će pamtiti dok je živ, ali ne samo on.
Vidjevši kakva je situacija sa Jozefom, gazda restorana mu je oko 22,00 sata ponudio da ga barkom prebaci do Budve besplatno. I to je, ispostaviće se, jedino što Jozef nije platio.
”Brinuli smo se gdje je on pa smo čak zvali i policiju da nam javi ako nešto saznaju“, kaže Gregor.
Pored njega na terasi prelijepog restorana u Ulcinju, gdje vodimo razgovor, sjedi Jozef, sluša i ćuti. Od tada mu pivo, veli Gregor, nije ni palo na pamet,
Kada se oprostio sa gazdom restorana, Jozef je na ulici sreo jednog policajca i pokušao da mu objasni o čemu se radi. Sjeća se da je policajac slegnuo ramenima i rekao mu da produži dalje. Tada je naišao na taksi vozilo i ušao.
Taksisiti je rekao samo ime apartmana ali nije znao da mu kaže da je u pitanju Ulcinj. Od tada je počela trka sa vremenom, taksimetrom i novcem. Taksisiti se nije žurilo, obilazio je prvo Budvu i tamošnje lokale raspitijući se o adresi apartmana. Jozef se sjeća da su bili i do Tivta jer mu je taksista pokazao aerodrom. Oko šest ujutro, kada je bila smjena, na taksimetru je pisalo 460.
”Rekao mi je da sam dužan 900 eura. Na moje pitanje zašto ako piše 460, rekao mi je da je to noćna tarifa da nije mogao zbog mene da vidi svoju djevojčicu i tako još nešto”, priča Jozef. Veli da je morao da prihvati jer nije imao novca kod sebe niti bi ga taksista pustio da jednostavno ode.
Mladić koji je preuzimao smjenu, došao je na ideju da ga povedu do poljske ambasade u Podgorici.
”Skinuo je taksimetar i rekao mi da će vožnja do Podgorice i nazad koštati 250 eura. Da, i rekao mi je da od sada vozi privatno”, kaže Jozef koji se u međuvremenu od muke bio otrijeznio. U ambasadi, kaže, nije naišao na baš topao prijem.
”Rekli su mi da moram da idem ali da će oni pokušati da ustanove gdje sam odsjeo i o tome obavijestiti taksistu telefonom. Kada smo bili blizu Budve, zvali su i rekli da su apartmani u Ulcinju. Vozač i još jedan momak sa njim dovezli su me do apartamana i kada sam vidio moje drugove, pao mi je kamen sa srca”, priča Jozef. Kaže da su momci bili fini sa njim kada je išao u ambasadu.
”Dali su mi cigaretu, kafu i sendvič”, sjeća se.
U kešu je imao 400 eura i rekao je nabildovanim momcima da po ostatak mora na bankomat.
”Pitao sam ga da li mu treba neka pomoć, ali je samo odmahnuo glavom”, kaže Gregor.
Na bankomatu je imao raspoloživih 650 eura. Preostalih 400, morao je ipak da pozajmi. Jozef kaže da ga je sram zbog svega.
”Ja sam pogriješio ali je previsoka cijena koju sam platio za grešku. Ne znam kako se kreću cijene u taksi vozilima ovdje u Crnoj Gori, sada nije ni važno”, kaže on. Od taksista iz Budve nije dobio nikakav račun, samo vizit karticu autošlepa i broj telefona.
Gregor priznaje da je Jozef pogriješio ali kritikuje ponašanje policajca u Budvi i zaposlenih u ambasadi Poljske.
"Policajac je mogao da riješi problem. Sa druge strane, neprihvatljivo je ignorantsko ponašanje ambasade za probleme svojih zemljaka”, kaže Gregor.
Prema važećem cjenovniku, vožnja od Budve do Podgorice, košta 40 eura u jednom pravcu.
Vizit kartica zloupotrijebljena, vlasnik tvrdi da nije bio ovdje
Korisnik telefonskog broja koji stoji na vizitkartici i koji tvrdi da je vlasnik autošlepa i taksija, juče je demantovao umiješanost u cijeli slučaj odbijajući da saopšti svoj identitet. Naveo je da mu je neprijatno zbog svega i da je neko zloupotrijebio njegovu vizit karticu.
"Bio sam u Njemačkoj i sinoć došao. O tome svjedoče pečati u pasošu. Tako da me nemojte oko toga. Neko je dao moju karticu a ja sam je prethodno podijelio stotinama prijatelja i taksi udruženjima”, kazao je on.
Ambasada javila gdje je odsjeo, nisu znali za njegove muke
Konzul Poljske u Crnoj Gori Agnješka Klasa potvrdila je Vijestima da je u srijedu u ambasadu došao Jozef Tarabula.
”Bio je bez novca, dokumenata i mobilnog telefona. Rekao je da ne zna gdje se nalazi apartman u kome je odsjeo sa svojim prijateljima. Odmah sam stupila u kontakt sa njegovim šefom u Poljskoj koji mi je dao broj vođe grupe u Ulcinju. Kad sam saznala sve, javila sam taksisti gdje treba da vozi”, kazala je Klasa.
Ona ne zna da je cijelo putešestvije, Jozefa koštalo 1.450 eura.
”Prvi put čujem. Niko mi se kasnije nije javljao osim iz apartmana da mi kažu da je stigao. Ništa više ne znam”, kazala je ona.
Bonus video:
