Nikšićanin Dragan Bigović više od 35 godina bavi se sakupljanjem starina i u njegovoj bogatoj kolekciji danas se nalazi više od 700 predmeta, od kojih su neki stariji od jednog vijeka.
Ispred izloga radnje u Karađorđevoj ulici, u kojoj se nalaze Bigovićeve starine, prolaznici često zastanu. Oni koji imaju sreće da saznaju broj telefona vlasnika kolekcije i pozovu ga, mogu pogledati sve antikvitete koje Bigović ima, jer se rado odaziva na pozive sugrađana i otvara vrata svima koji žele da njegovu kolekciju vide.
Kolekcionarstvom je počeo da se bavi kao dječak ne sluteći da će antikviteti iz njegove kolekcije biti svjedočanstvo prošlih vremena, ali i zaloga za buduće generacije, da uče, pamte i prenose.
“Bio sam dijete kada sam u Cucima, u mom selu Čumojevica, iznad Kobiljeg dola, u takozvanoj vodnoj pećini, sa braćom od stričeva našao malu metalnu kutiju koja je, kako nam je đed objasnio, služila Crnogorcima i Turcima za držanje baruta. U toj istoj pećini sam ostavio verige, koje sam nakon 15 godina našao tamo gdje sam ih i sklonio”, priča za “Vijesti” Bigović, koji ima svoj mali etno muzej.
Dok pokazuje antikvitete od kojih su mnogi mlađim, ali i nešto starijim generacijama nepoznati, Bigović priča o pradjedovskoj šegi staroj oko 160 godina, koja se od običnih razlikuje po zubima veličine oko šest centimetara, o djedovom sedlu za koje je emotivno vezan, o žrvnju starom preko 300 godina, makazama iz 1891.godine, ožičnjaku iz 1927, saplaku koji je godinu mlađi. I usput objašnjava za šta pojedine stvari služe.
“Ožičnjak je služio za držanje kašika i viljušaka, a sa strane su bili zakačeni ibrici, dok se saplak koristio za umivanje i pranje ruku i to samo za stidne goste i u izuzetnim situacijama”, kazao je Bigović.
Boravak kod babe i djede u Cucima, ali i kod majčinih roditelja, za Bigovića su najljepše uspomene iz djetinjstva, a njegova kolekcija je, smatra on, vraćanje duga prema tim zdravim i lijepim vremenima i njegov pokušaj “oživljavanja prošlosti”.
“Sjećam se kada su ognjište i verige bili na sred kuće, kada nije bilo plafona već tavan na kome su visile pršute, kada su okolo stajale mješine skorupa i sira. Bila su to neka lijepa vremena, za današnje mlađe generacije teško shvatljiva”.
Lakše je nabrojati šta Bigoviću u kolekciji fali, nego šta sve od starina ima. A ima dosta toga - drvene skije iz Pive, stolovače, italijanska sedla, šljemove, sač, bisage, jaram, kace, opanke, bajune, preslice, fenjere, ali i stare gramofone, radio i fotoaparate, goblene, razglednice… I tako u nedogled.
“Skoro sam nabavio gusle stare oko 180 godina. Treba još da ih sredim i možda su jedne od najstarijih u Crnoj Gori. Imam i pištolj od koga je ostao samo metalni dio. To je pištolj mog prađeda Sava koji je bio je oficir stotinaš i učestvovao je u borbama cucko-ćeklićkog bataljona 1876 - 1878. Njegov otac Marko poginuo je na Grahovcu”, ne bez ponosa pominje Bigović pretke.
Ali, ponosan je i što se njegov sin Bojan, koji uskoro postaje punoljetan, sve više interesuje za očev hobi.
“Odlično se sjećam kada su počele da me interesuju starine. To je bilo prije desetak godina, kada sam sa ocem išao kod kumova Roganovića za prađedovo sedlo, koje je za mene najvrednija stvar iz čitave kolekcije. Bio sam osnovac kada sam otišao na izlet i ocu donio ibrik misleći da je riječ o nekoj starini, a on je bio nov”, sa osmijehom se prisjeća Bojan početaka, kada su antikviteti u pitanju.
Danas uz oca i njegovu kolekciju uči o prošlosti.
“Dosta dobro poznajem sve ove predmete, kao i njihovu namjenu. Učim uz oca dok objašnjava drugima, jer na taj način učim i o životu mog đeda i prađeda”, kazao je Bojan.
Oko 90 odsto stvari iz Draganove kolekcije je sa prostora Crne Gore. Ostatak je iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
“Neka što mlađi ne znaju za šta se ove stvari koriste i kako se zovu, nego dođu moji vršnjaci i stariji od mene pa ne znam da li od mode ili nečeg drugog tek ne znaju koji predmeti su u pitanju. Zato sam prijatno iznenađen koliko se mladi interesuju za starine”, kazao je Bigović.
Sa TO da otvori muzej
“Ovo nije moj prostor, ali kući nemam gdje da držim sve ove stvari. Planirao sam da od kamena ili drveta napravim neku prostoriju gdje bih svu kolekciju izložio, ali treba mi za ovo veliki prostor i treba to privesti namjeni”, kazao je Bigović.
Priznaje da bi mogao još starih predmeta da nađe, ali najveći problem je prostor.
“Volio bih da lokalna turistička organizacija nađe neki prostor u gradu gdje bih mogao da izložim sve ove stvari. Siguran sam da bi, ne samo turistima, već i sugrađanima ovo bilo zanimljivo. Dešava se da nastavnici dovedu učenike da im pokažu sve ove stvari, a ja sam srećan što mogu djeci da objasnim šta su to njihovi prađedovi i prababe koristili”.
Galerija
Bonus video:
