Slijepa penzionerka Radmila Jokić (75) i dalje sama živi u garsonjeri na jedanaestom spratu takozvane Žute zgrade u Beranama i ne uspijeva da izdejstvuje zamjenu stana za neki drugi, na pristupačnijem mjestu.
“Vijesti” su o tom slučaju pisale prije pet godina.
Reportere “Vijesti” na vratima doma Radmila dočekuje pitanjem kao i ostale rijetke goste - kakvo je napolju vrijeme i duva li vjetar.
„Na ovoj visini i kada je najmanji vjetar, pišti preko limenih krovova kao da je oluja. Drugi stanovi su skoro prazni. I za potpuno zdrave i mlade ljude ovo je previše visoko”, kazala je Radmila. Od skromne penzije angažovala je stariju gospođu da je obilazi i da je povremeno izvodi u šetnju i djeluje zadovoljnije nego ranije.
“Nemojte vi moliti za mene. Neće niko ništa da uradi. Samo da se zamjerate ljudima”, kaže Radmila.
Tvrdi da ne zna ko je odlučio da se njoj, slijepoj dodijeli stan na jedanaestom spratu.
„Stan sam odavno dobila od beranske bolnice, gdje sam dočekala penziju. Nijesam bila u prilici da biram. Nije bio ni završen, uložila sam novac da se završi. Pogledajte sami i recite pravo, da li je ovo stan za invalidnu osobu. Ali, bolje i ovo nego da budem podstanar, kao što sam bila do tada”.
Radmila je vid izgubila sa trinaest godina i kaže da vjeruje da je to posljedica udara groma na planini ispod Čakora, gdje je sa sestrom čuvala stoku kao dijete.
“Ostala sam u životu, ali sam bila u nesvijesti. Poslije toga, međutim, vid je počeo naglo da slabi, najprije na jedno, zatim i na drugo oko. Nijesu mogli pomoći ljekari od Cetinja do Beograda”. Iako se u njen život tada uselio mrak, nije se predavala.
Provela je nekoliko godina u Domu za slijepe u Podgorici, gdje je završila ostatak osnovne škole, nakon čega je još tri godine učila za telefonostikinju.
Onda je šest godina čekala posao, da bi je za rad na telefonskoj centrali u beranskoj Opštoj bolnici primio poznati hirurg i veliki humanista, pokojni Branko Zogović, po kojem se sada zovu bolnica i srednja medicinska škola u ovom gradu.
„Bilo je otpora. Svi su se pitali - kako to slijepa žena može da radi na centrali. Tu se traži brzina, ima hitnih slučajeva. Moj prijatelj iz Podgorice Fadil Mučić tada im je rekao, primite je, pa je otpustite ako ne bude valjala”, kaže Rada.
Pokazala se više nego dobro i na tom poslu je provela čitav radni vijek.
Napamet je naučila preko 1.000 telefonskih brojeva u Crnoj Gori i ondašnjoj Jugoslaviji. Lokalne telefone unutar zgrade bolnice obilježila je pismom za slijepe. Bilo je to vrijeme nekadašnjih starih telefonskih centrala.
„Pitali su me kako znaš da se neko javio. A ja sam imala relej na centrali, po čijim vibracijama sam znala da je na poziv odgovoreno. Nikada, baš nikada nijesam napravila grešku. Onda nije bilo mobilnih telefona i svi su bili upućeni na mene. Tada sam imala najviše društva”, kazala je Rada.
Kaže da joj sada zato i nije pravo što su je iz njenog radnog kolektiva svi zaboravili i nikada joj ne dolaze u posjete.
„Kada sam otišla u penziju prije deset godina, samo mi je na čestitku došlo nekoliko prijateljica sa posla. Niko zvanično, nikakvog ispraćaja, ništa. Otišla sam i povukla se u samački život”. Rekla je da je očekivala da će treće životno doba za nju biti najmirnije i najlakše, ali nije ispalo tako.
„Sada mi je nekako najteže. Dok sam radila, izlazila sam svakodnevno i sretala se sa ljudima. A sada, evo kada zazvoni telefon, ja potrčim. Pa ako neko i pogriješi vezu, ja makar razmijenim dvije riječi”, priča Radmila.
U malenom stanu sve je na mjestu i uredno. Osim žene koja joj odnedavno pomaže, Radmila se ranije o svemu sama starala. Održava i vatru u šporetu.
„Dotaknem nekada žar i izgorim ruku. Ali, u ovim zidinama, u potkrovlju, na struju nijesam mogla da se ugrijem. A sada sam stara, ne mogu da podnesem hladnoću, reuma se uvukla u kosti“.
Neko vrijeme od pomoći su joj bile gerontodomaćice, a kada je taj program ukinut, ostala je bez ikakvog društva.
Tada je odlučila da izdvoji dio penzije i angažuje nekoga ko bi joj dolazio na nekoliko sati u toku dana i povremeno je makar izvodio u šetnju.
„Pribojavam se šta će biti kada me noge ne budu služile kao do sada. Zato sam i tražila da mi neko nađe zamjenu sa stan na nekom nižem spratu. U prizemlju. Da mogu lakše da izađem vani. Ova garsonjera na jedanaestom spratu nema ni terasu. Vazduh osjetim jedino kroz prozor“, kaže Radmila.
Na jedanaestom spratu Žute zgrade slijepa penzionerka Radmila Jokić raduje se i poštaru kada joj donosi račune.
Država na račune ne zaboravlja.
Ali često zaboravlja na ljude kojima ih šalje.
Noć donosi nemir, sati nikako da prođu, pa je naučila da plete...
Radmila kaže da joj rijetke šetnje uz društvo pomažu da lakše zaspi.
Noć joj donosi nemir. Vrijeme počne da se oteže.
Sporo prolaze jednolični sati koje mjeri ručnim časovnikom za slijepe, kupljenim još prije četrdeset godina.
„Da brže prođe, naučila sam da pletem“, kaže Radmila.
Tako prekraćuje vrijeme, uz plet, zvuke sa radio prijemnika ili zvučnu reviju koja joj stiže od Udruženja slijepih iz Podgorice.
Bonus video:
