Biciklom do Dromire i nazad do Podgorice prije nekoliko dana vozio je Čedomir Ilić, odnosno 60 kilometara.
Sve to na svom njemačkom biciklu, kupljenom 1993. godine...
"Čitav život vozim bicikl, to sam naslijedio od pokojnog oca Milorada zvanog Rade koji je vozio bicikl i kada je imao 80 godina, a Podgoričani su ga znali kao majstora za krovove”, priča Ilić.
Ilić je građevinski tehničar, čitav život je radio enterijere, obnavljao stari namještaj, slikao...
Svoje biciklističke izlete počeo je kao dječak, sa 16 godina je na očevom biciklu stigao do pola puta ka Nikšiću i vratio se u Podgoricu...
Trajalo je to čitav dan i od tada nije prestao da istražuje Crnu Goru i okolinu grada na biciklu....Taj očev bicikl kupljen 1979. godine, čuveni „Partizan”, još čuva u svojoj kući i brine o njemu...
“Vožnja biciklom predstavlja svojevrstan adrenalin, pokrene vam misli, pronalazite rješenja dok vozite, javljaju se ideje kako da riješite neki problem, situaciju koja izgleda beznadežna...Dok ste kući, u zatvorenom, čini vam se nešto nerješivo, a kada okrenem pedale i izađem u prirodu pokrenu se i moždane vijuge...Vizuelni efekat je potpuno drugačiji nego kada vozite kola, lakše stanete, upoznate nove ljude. Nekada se po gradu brže prebacim biciklom nego što bih to uradio kolima, zbog sve većih gužvi“, kaže Ilić.
On tri godine piše knjigu o biciklu, ne žuri sa objavljivanjem, želi da objasni kako pedalanje utiče na čovjeka, njegov duh i um. Ima i poglavlje o tehnici vožnje bicikla, ali i o vozačima, jer ima ljudi koji se nikada neće osloboditi straha dok voze dvotočkaš ili automobil, i po njegovom mišljenju to su oni najproblematičniji za bezbjednost.
“Kad idem na put, biciklom ili kolima, uvijek sa sobom nosim blok i olovku, volim da zastanem i crtam, poslije neke crteže pretvorim u slike, a neki su mi najdragocjeniji nastali na licu mjesta. Nosim i fotoaparat i pokušavam da ovjekovječim predjele kroz koje prolazim. Podogorica je idealan grad za bicikloiste, toliko lijepih dana u godini. Ja ne vozim samo kad je kiša, bojim se klizanja i padova, jer sam imao neka negativna iskustva. Svako drugo vrijeme mi odgovara”, priča Ilić.
Čedomir ima dva sina Miroslava i Sašu, a mlađi je naslijedio ljubav prema pedalanju.
“Posljednjih deset, petnaest godina ponovo se oživljava vožnja biciklom, 90 godina prošlog vijeka su samo rijetki okretali pedale. Sada je sve više starih i mladih. Kada sam 90-tih godina boravio u Holandiji, ili kad bih išao u Vojvodinu kod rodbine vidio sam da tamo imaju kulturu vožnje bickla...To se sada gradi kod nas, prave se biciklističke staze, momci iz 'Bickla.me' rade sve na popularizaciji ove vrsta prevoza”, priča Ilić.
Malo staža, restaurira stari namještaj
Kada vozi van grada Ilić nosi naočare, jer zbog brzine udarac velikih insekata može biti bolan, kacigu ili kapu...nema bicklističko odjelo, koristi slikarske štipavice kako bi zategao nogavice na farmericama, u kojima se osjeća najkomotnije...
Kupio je i novi bicikl, koji mu služi za vožnju gdje ima uspona, ali najradije koristi kupljeni prije skoro 30 godina.
Decenijama restauira stari namještaj, sjeća se da kada je počeo da gradi kuću u Maslinama, iz Boke mu je stigao kamion starog namještaja, kome je trebalo udahnuti novi život.
“To je posao od koga živim. Radio sam za dvije bosanske firme i nijesam nakupio nešto radnog staža. Rad sa drvetom volim i najbitnije je da imate strpljenja, drvo ne prašta brzinu, brzopletost, ako želite da dobijete od njega najbolje... Volim da slikam, najviše crteže”, priča Čedomir.
Bonus video:
