Mogao je završiti medicinsku školu, biti zdravstveni radnik, kako je to želio njegov rahmetli otac Ramadan. Ali nije. Završio je gimnaziju, upisao višu upravnu, imao ponudu da radi u banci. Ali nije želio.
Umjesto toga, krenuo je stopama majke Nedžmije, koja je voljela ručni rad i narodne nošnje.
Poslije završene gimnazije je završio kurs za šnajdera. I to je obilježilo njegov život. Momački, kasnije i bračni, onaj koji i danas u Tuzima živi u skladnom braku sa suprugom Nevinom.
Vaid Turusković je kolekcionar narodnih nošnji i nakita skoro cio svoj život.
„38 godina“, dobacuje mi, spreman da ispriča priču svog života.
Vaid svoje kolekcionarske početke povezuje sa dolaskom, tada na prostoru bivše Jugoslavije istaknutih kolekcionara, Branka, čije prezime ne pamti, i Jova Orlandića u Tuzi, došli u potrazi za vrijednim primjercima za svoju kolekciju.
Od Branka i Jova je, kaže, naučio mnogo - naučio je, pored ostalog, kako da prepozna starine i kako da ih sačuva.
Vaid se sa osmjehom sjeća kako je njegova majka, kada su Branko i Jovo došli u Tuzi, govorila da oni znaju šta traže, da je u pitanju nešto što izumire i rekla mu da bi i njihova porodica trebalo da čuva tradiciju i nošnje od zaborava.
Ostalo je, kako kažu u žargonu, istorija.
Ljubav prema vrijednostima tradicionalne materijalne kulture uopšte, bez obzira na konfesiju koju karakteriše, je jednostavno u Vaidovim genima.
I Vaid i njegova supruga Nevina, potiču iz bogatih i uglednih porodica – Turusković iz Tuzi i Šabani iz Skadra, u Albaniji. Obje porodice su sebi mogle da priušte predmete koji se danas mogu opisati kao kulturno nasljeđe.
Danas upravo njihova porodična zaostavština čini veliki dio bogate kolekcije, u kojoj Vaid i Nevina čuvaju miraze njihovih majki, odiva moćnih i uglednih begovskih i trgovačkih porodica Lukačević i Kastrati iz Skadra.
Ovaj bračni par je porodičnu baštinu obogatio i nošnjama i nakitom koje su kupovali i sada njihova kolekcija broji više stotina predmeta.
U njoj ćete naći rijetku dobrotsku nošnju, koju je stanovništvo, zahvaljujući razvijenom pomorstvu i intenzivnim trgovačkim vezama, odavno zamijenilo građanskim odijelom.
Zapisano je da je posljednja Dobrojka koja se vjenčala u toj nošnji bila Ana Filipova Andrić, 1849. godine. Danas se ta nošnja rijetko može naći u privatnom vlasništvu kao porodična dragocjenost, a veoma mali broj je sačuvan i po muzejima.
U etnografskoj zbirci bračnog para Turusković je i albanska džubleta (džupeleta, ženska suknja), za koju se vjeruje da je najstariji tip nošnje i koja se vezuje za ilirski kulturni supstrat. Albanske džublete su jednako bile u upotrebi i kod muslimanki i kod katolkinja, uglavnom seoskog i planinskog područja Malesije.
U kolekciji Vaida i Nevine Turusković je i nošnja plemena Šestani, naseljenog u selima Šestani, Livari i Briske na Skadarskom jezeru, te nakit Šestanki – srebrne pafte, đerdani...
Osim nošnje i nakita, Vaid i Nevina u kolekciji imaju i tradicionalno oruđe i pokućstvo – sahane, tepsije, đugume, ibrike, tagare za grijanje... kod njih još možete vidjeti ćilime i skrinje, čiji bogat kolorit svjedoči o sklonosti predaka da funkcionalno sjedine sa lijepim.
„Svaki detalj iz kolekcije koji sam kupio je dobro plaćen“, priča Vaid, ponosan što tokom svih godina nije prodao nijedan komad iz svoje zbirke. I što nakon skoro 40 godina, ne postoji neki komad nošnje, nakita... koji nema u bogatoj kolekciji.
„Ko je god dobro platio nošnju, dobro je i prodao. Jednu albansku nošnju sam platio dva miliona i dvjesta hiljada dinara, a tada je fića koštala dva miliona i sedamsto hiljada“, priča Vaid, prisjećajući se vremena, kada je odlazio u Italiju, u potrazi za najboljim zavjesama, koje bi kasnije mijenjao za nošnje.
Poklone je rijetko dobijao, skoro nikako.
„Niko mi ništa nije poklanjao. Imam samo jedan džamadan od Mark Ljeke Gojčaja i jedan pojas od Rane Kolje Đuraševića. Ostalo je kupljeno, zamijenjeno ili je naše porodično“.
Danas, ako ste na nekom festivalu Albanaca gdje se nosi narodna nošnja, budite sigurni da je džupeleta, taj arhaični ženski haljetak koji vidite, iz kolekcije bračnog para Turusković.
Danas u svojoj kolekciji, ističu Vaid i Nevina, imaju samo najbolje primjerke narodnih nošnji. Posebno su ponosni na kolekciju ženskih muslimanskih nošnji, za koju navode da može da parira bilo kojoj u regionu.
Vrijednost etnografske zbirke Turuskovi je, ne samo u brojnosti, nego i raznovrsnosti i znalačkom odabiru predmeta. Njihova kolekcija je, kako to navode u katalogu za izložbu u Kusleovoj kući davne 2006. godine, „svjedok i potvrda kulturnih miješanja, preuzimanja, simbioza, prožimanja“...
Njihova je kolekcija „lijepo svjedočanstvo moćnog stvaralačkog duha i estetskih osjećanja širokih narodnih slojeva“...
Posljednjih nekoliko godina, bračni par Turusković se, osim sakupljanjem, bavi i šivenjem narodnih nošnji, vezenjem... Zatekla sam ih kako šiju preko stotinu crnogorskih nošnji za djecu.
U vrijeme kad se počeo baviti šivenjem nošnji, Vaid, nekadašnji radnik Titeksa, bio je bez posla. Ali to nije i prevagnulo – kao nekom ko se bavi folklorom, dosadilo mu je da gleda kako, kako kaže, muslimanska narodna nošnja uvijek izgleda najgore na nastupima.
Iako ima jedinstven stil, određen krojem i formom pojedinih haljetaka, muslimanska gradska narodna nošnja je više od svih drugih bila pokazatelj klasnih razlika i materijalnih mogućnosti osoba koje su je nosile. Za razliku od nje, crnogorska nošnja, čije se postojanje može pratiti od polovine 15. vijeka, iz vremena kada je bila nošnja dinastije Crnojevića, i danas je sačuvana do detalja.
Upravo zbog raznolikosti muslimanske nošnje, kaže Vaid, folklorna društva su tokom nastupa birala model najjeftiniji za šivenje.
„Muslimanska nošnja nije ista u svim dijelovima Crne Gore, ona je najskuplja za izradu i na njoj je najviše ručnog rada“, kaže Vaid.
Raznolikost te nošnje se, prije svega, ogleda u upotrebi pojedinih odjevnih predmeta, izboru materijala od kojeg je šivena i bogatstvu veza. Kako su motivi veza, posebno na jelecima i košuljama, uglavnom bili plod trenutne inspiracije, mašte i inventivnosti vezilja, većina njih se može smatrati unikatnim. Najljepši primjerci košulja ove narodne nošnje su po cijeloj površini izvezeni srebrnom i zlatnom žicom, a jeleci su ukrašavani perlicama pravog bisera.
A rad na nošnji, vraća me on u prošlost i vrijeme kad je njegova majka bila djevojka, počinje danom rođenja ženskog djeteta i traje do dana udaje, dok djevojka ne napuni 14, 15 godina. Da, 14, 15 godina, jer djevojke su se nekad udavale mnogo mlađe nego danas.
„Mnogo se posvećivalo pažnje nošnji, znam to iz majčine prie, jer, govorila bi, bilo je važno da se jedna porodica istakne u odnosu na drugu i svaka je željela da ima najljepšu nošnju“.
Ispunili su Vaid i Nevina san – da sada sa ponosom gledaju nastupe folklornih društava u nošnjama koje koloritom i vezom vraćaju miris i duh prošlih vremena.
I uz mnogo odricanja i veliku ljubav, sačuvali su, zahvaljujući svojoj bogatoj zbirci, od zaborava djeliće istorije.
Kolekcijom otvorili brojne revije
Vaid i Nevina su sa svojom kolekcijom otvorili brojne značajne revije u Crnoj Gore, regionu, te zemljama u okruženju.
Dio nakita iz njihove kolekcije, uz modele modnog kreatora Renata Balestre, nosile su i manekenke na Internacionalnoj smotri mode u Kotoru. Njihov nakit je bio i dio kolekcije koju je Anastasija Miranović kreirala u čast jubileja 200 godina od rođenja Njegoša.
Bračni par Turusković je učesnik velikog broja izložbi nošnji i nakita u zemlji i inostranstvu i dobitnici su velikog broja nagrada i zahvalnica...
Galerija
Bonus video:
