Nekadašnjom prugom Nikšić - Bileća za 38 godina postojanja, prevezeno je hiljade putnika i milioni tona tereta, a njenim ukidanjem zamrla su mnoga sela na tom području. Mašinovođa u penziji Slobodan Žuti Nikolić za "Vijesti" priča da su vozovima prevozili drva, namještaj, krave, sve što je trebalo kako bi ljudima pomogli.
“Špijali su nas zbog toga, ali smo nastavljali po starom. Nikada za to dinar nijesmo uzeli, a danas ne možeš pismo poslati, a da vozaču ne daš pet eura”, kaže Nikolić.
Pruga Nikšić - Bileća je zvanično ukinuta 26. maja 1976. godine, kada je krenuo posljednji voz iz Nikšića za Bileću. Stanica je tada bila puna ljudi koji su došli da isprate voz, a radnici željeznice htjeli su da taj trenutak ovjekovječe pa se njih stotinak slikalo ispred voza.
„Tog 26. maja motorni voz, koji su vozili Hercegovci iz nikšićke stanice opremio je Đuro Vukotić. Kada je krenuo voz, ljudi su plakali. Nije ni čudo, jer pruga im je mnogo značila. Bila im je praktično život. Tada nije bio razvijen drumski saobraćaj i sela su živjela zahvaljujući željeznici. Ukidanjem pruge ‘ukinuta’ su i mnoga sela”, priča za “Vijesti” šezdestsedmogodišnji mašinovođa.
Nikolić je upravljao parnom mašinom koja je posljednji put išla prugom uskog kolosijeka Nikšić - Bileća, ali ne tog 26. maja kada je zvanično ukinuta, već dvadesetak dana kasnije, zbog prevoza inventara.
“Sav inventar iz Bileće i sa svih željezničkih stanica trebalo je da se povuče u Nikšić. Sticajem okolnosti dali su mi da 15. juna 1976. godine taj inventar pokupim iz stanica i dovezem u Nikšić. I tada je bilo ljudi koji su došli da se pozdrave sa 'Ćirom’. To je zadnji voz koji je prošao tom prugom. Krivo mi je što ne ostaviše ovdje jednu lokomotivu da nas podsjeća na ta vremena”, priča Nikolić, koji je i počeo da upravlja vozom na ovoj relaciji.
Nikolić je, nakon što je završio Željezničku školu “Zdravko Čelar” u Beogradu, počeo da radi kao mašinovođa. Kada se vratio iz Beograda, prije polaganja državnog, išao je na praksu i dobio je prugu Nikšić - Bileća.
"Nije bilo lako biti mašinovođa parne lokomotive, a posebno ne ložač, jer je lokomotiva od Nikšića do Bileće i nazad trošila oko pet tona uglja. Ni pomoćnicima nije bilo lako jer su zbog nakupljene gareži morali podmazivati lokomotivu da bude čista i da se sjaji. Ali, sve nam je to lako padalo jer je među nama vladalo pravo drugarstvo. Sve je bilo tada drugačije i ljepše”, priča Nikolić.
Vožnja na pruzi dugoj 71,3 kilometra, sa sedam tunela dužine 962 metra, od kojih je najduži bio kod Božura (265 m), trajala je, kaže Nikolić, dva i po sata, a brzina je bila 35 kilometara na sat.
“To je bila pruga uskog kolosijeka, 760 mm, dok je širina normalnog kolosijeka 1.435 mm. Bilo je deset stanica - Stuba, Kuside, Trubjela, Bijele Rudine, Podbožur, Riječani, Vilusi, Petrovići, Kljakovica, Koravlica, a najviša kota od 868 metara nadmorske visine nalazila se na Trubjeli”, objašnjava Nikolić. Nikolić je nakon ukidanja pruge Nikšić - Bileća vozio na relacijama Nikšić - Podgorica, Nikšić - Mojkovac i Bijelo Polje - Bar.
Nakon 18 godina rada kao mašinovođa, radio je kao nadzornik lokomotiva do 1. maja 2003. kada se penzionisao. Sjeća se da mu je prva penzija bila veća od penzije jednog profesora matematike i iznosila je 172,4 eura.
“Žao mi je što su skoro sve stanične zgrade koje su bile izgrađene od najljepšeg tesanog kamena uništene. To je žalosno. Mislim da pruga nije ukinuta zbog nerentabilnosti, jer se nije smanjivao broj putnika, nego zbog politike. Toga dana kada je ukinuta pruga Nikšić - Bileća otvorena je pruga Beograd - Bar”, kaže Slobodan.
Godinama se priča o obnovi pruge, a kako u Crnoj Gori tako i u Bosni i Hercegovini ističu da se nije odustalo od projekta izgradnje pruge Čapljina - Trebinje - Nikšić, koja bi bila dio jadransko-jonskog koridora. Iako mnogi misle da obnova pruga dolazi suviše kasno jer se narod iselio, Nikolić ipak vjeruje u njenu održivost.
Za prugu Nikšić - Bileća Nikolić je i emotivno vezan jer ga je “Ćiro” spojio i sa suprugom.
“Danica je iz Bijelih Rudina i kuća joj je bila odmah pored pruge. Iako se kuća nalazila između dva stajališta, priznajem da sam znao da baš tu napravim malu pauzu uz obrazloženje da je voz u kvaru”, kaže Slobodan, koji je 21. decembra proslavio četiri decenije braka. Taman onoliko koliko je prošlo vremena od ukidanja pruge.
Danica, koja sa Slobodanom ima četvoro djece, potiče iz porodice željezničara.
“Otac i brat radili su pri željeznici i valjda me zbog toga privlačila ta uniforma”, priznaje Danica.
Demonstracije na svečanom otvaranju pruge u Nikšiću
Pruga Nikšić–Bileća svečano je otvorena 11. septembra, iako je prvi voz stigao dva mjeseca ranije. Prugu je po protokolu trebalo da otvori onaj koji je i postavio kamen-temeljac – predsjednik Vlade Milan Stojadinović.
Pripremana svečanost trebalo je, kako je pisala tadašnja štampa, da bude najveća manifestacija “moći i snage” Stojadinovićeve Vlade i “dobre volje” stranke na vlasti prema Crnoj Gori.
Kada je Stojadinović vozom stigao u Nikšić i pokušao okupljenom narodu da održi govor prekinut je skandiranjima i uzvicima protiv Vlade.
U jednom trenutku prema njemu su poletjeli razni predmeti, pa je sklonište našao u tadašnjoj Gimnaziji koja se nalazila u Dvorcu kralja Nikole.
Sa terase je održao planirani govor, a demonstracije nijesu uspjele da spriječe ni “jake policijske snage za ovu priliku dovedene iz cijele Zetske banovine, niti zelenokošuljaši dovedeni iz Beograda, a posebno to nijesu mogle lokalne pristalice stranke na vlasti”. Tako se “oduševljen i spontan doček”, kako je pisala tadašnja štampa, pretvorio u bunt naroda protiv režima.
“Ćiro” u Nikšić prvi put stigao 12. jula 1938. godine
Kamen-temeljac za zgradu željezničke stanice u Nikšiću 25. septembra 1935. godine postavio je predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Milan Stojadinović. Događaj je ispratilo nekoliko hiljada ljudi, predstavnici seoskih opština i raznih udruženja, kao i delegacije iz susjednih srezova.
Izgradnjom pruge rukovodio je tročlani Odbor koga je predvodio šef nikšićke sekcije, inženjer Pavle Žiravac. Da bi se radovi što brže izvodili Odbor je poslove davao u zakup manjim grupama radnika, bez ikakve kaucije i zakonskih formalnosti, a nagrada je plaćena od kubika. Lokalno stanovništvo je uz malu nadnicu izvodilo uglavnom zemljane radove, dok su ostali poslovi, uz mnogo veću nadnicu, bili povjereni radnicima sa strane. Na gradnji pruge dnevno je bilo uposleno od 1.600 do 2.000 radnika.
Pruga je počela da radi na Petrovdan, 12. jula 1938. godine, a dolazak prvog voza dočekalo je nekoliko hiljada ljudi. Formiran je i Odbor za doček sastavljen od najuglednijih ljudi nikšićkog kraja koji je izdao proglas u čast “jednog od najznačajnijih dana od postanka Nikšića do danas”.
“Sjutra ulazi u našu varoš, u stari tvrdi bedem, prvi željeznički voz, koji nas spaja za vječita vremena sa ostalim krajevima naše moćne i velike Jugoslavije, a preko nje i sa čitavim svijetom. Značajan je, braćo, sjutrašnji Petrovdan za nas… Željeznička pruga Nikšić-Bileća biće prva i najznačajnija tekovina ne samo za naš kraj već i za čitavu Crnu Goru dobijena od ujedinjenja. I koliko smo duže čekali, utoliko za nas treba da bude svečaniji i značajniji sjutrašnji dan. Jer on treba da bude početak naše srećne i bolje budućnosti”, stajalo je u proglasu.
Umjesto u 10.20, voz je, zbog kašnjenja sarajevskog voza, stigao dva sata kasnije, ali okupljenom narodu nije smetalo čekanje. U 12.32 objavljen je dolazak voza pucanjem prangija sa Bedema, a kada je svečano okićeni “Ćiro” ušao u stanicu nekoliko starih ratnika “oglasilo” se hicima iz revolvera.
Galerija
Bonus video:
