Iako je u osmoj deceniji života, za Bjelopoljca Miroslava Mirka Stanića godine, kao ni ledeno vrijeme kojim je posljednjih dana okovan sjever ne predstavljaju prepreku da skoro svakog dana u svom kanuu pređe koji kilometar na talasima Lima.
I ove godine, Stanić je na kajaku bio pratilac Bogojavljenske regate od Bijelog Polja do manastira Kumanica, udaljenog oko 15 kilometara.
Ovaj sedamdesetpetogodišnjak je dokazao da je uspješan sportista kojem je sport stil života, a ne samo borba za postizanje vrhunskih rezultata.
Ni Vojna akademija, magistarske studije na Visokoj vojnoj političkoj školi u Beogradu, niti profesija seoskog učitelja a potom oficira JNA, za njega nikada nisu bili razlog da odustane od ovog sporta.
Ljubav prema kanuima počela je pedesetih godina prošlog vijeka, kada su za potrebe željeznice Limom plutale hiljade balvana, od kojih bi mladi Bjelopoljci pravili splavove i plovili do Kumanice.
Kajak je prvi put u životu vidio kada je imao 12 godina.
Od tada je prošlo šest decenija i nikada nije prestao da se bavi ovim sportom, kojim je kasnije zarazio i porodicu.
Prvi kajak u Bijelo Polje stigao je 1951. godine iz fabrike namještaja “Marko Radović“ iz Podgorice.
Ali, kako niko nije znao kome je upućen, “ležao“ je u jednom podrumu dvije godine.
“Nekolicina Bjelopoljaca Šabo Šabanović, Pero Bučkić i drugi učili su srednju školu u Podgorici i družili se sa ljudima iz fabrike, u kojoj je radio stolar Božo Vučinić, koji je napravio taj kajak, a koji je kasnije i sam postao proslavljeni kajakaš i prvak Jugoslavije.
Taj kajak su '53. godine otkrili i isprobali Momo Lješnjak i Diko Čujović, koji su prvi zaveslali Limom.
Ovim sportom ubrzo su zarazili ljekara Blaga Popovića, koji je zaslužan za formiranje prvog kajakaškog kluba u tom gradu iste te godine“, priča Stanić.
On se prisjeća anegdote kada je dr Popović naručio iz Apatina još dva kajaka.
Tada je za njih račun stigao na adresu Opštine i tadašnji predsjednik sreza Radomir Medojević nije pristao da ih plati dok nije vidio kako plutju na vodi.
“Nakon što se uvjerio o kakvom čamcu se radi, kazao je da je Blago pogriješio što nije kupio bar tri, što je odmah poručeno. I tako je počeo razvoj tog sporta u našem gradu“, priča Mirko.
Od tada je kajakaški klub “Lim“ učlanjen u Brodarski savez Crne Gore. Uslijedila su mnogobrojna takmičenja na mirnim vodama u kojima su Bjelopoljci kao po pravilu osvajali prvo mjesto.
„To je bilo šezdesetih a najistaknutiji kajakaši tog vremena su bili Đokica Lončarević, Šabo Šabanović, Nikola Bučkić, Budo Lješljak, Rizo i Nasko Kasumović, Jusuf Kurćehajić.. .
Ovoj zabavi na vodi nisu odoljele ni djevojke iz tog vremena, među kojima su se isticale Zora Lončarević, Nena Labus, Vida Šćepanović i Meleća Kasumović.
Najznačajniji tadašnji uspjesi bjelopoljskih kajakaša bili su ekipno osvajanje prvog mjesta na republičkim takmičenjima na mirnim i divljim vodama, juniorskog ekipnog trećeg mjesta na jugoslavenskom takmičenju, a 1960. je uslijedilo i osvajanje prvog mjesta na jugoslovenskom juniorskom takmičenju, u kanuu dvosjedu u kojem smo bili ja i Nikola Bučkić“, kazao je Stanić.
Razvoju kajakaštva u Bijelom Polju doprinijeli su i susreti kajakaša iz Bijelog Polja sa kolegama iz italijanske pokrajine Pulja, sa kojima su naizmjenično jednom godišnje organizovani susreti u dvije zemlje.
Na tim takmičenjima posebno su se istakli Nikola Rakonjac, Nikola Bučkić, Samir Šabanović, Rizo i Ibrahim i drugi.
Sedamdesetih godina klub je imao oko 50 plovnila i svoje prostorije koje su u potpunosti zadovovaljale potrebe oko 70 članova.
Međutim, od zagađenja Lima otpadnim vodama iz tadašnje ivangradske fabrike celuloze počelo je osipanje.
Prestankom rada fabrike Stanić je sa dvojicom entuzijasta Nikolom Bučkićem i Sabrom Šabanovićem ponovo pokrenuo inicijativu da se obnovi rad kluba, koji se ubrzo uključio u brojna domaća i međunarodna takmičenja.
Tako su Bjelopoljci od devedesetih počeli ponovo da učestvuju u raznim domaćim i međunarodnim takmičenjima, kao što su Balkansko prvenstvo, Međunarodne omladinske sportske igre, crnogrorski maraton, crnogorsko prvenstvo države, memorijalni turniri, a uz to kajaški klub je imao brojna učešća na
Skadarskom jezeru, spuštanju niz Lim, Taru. Pored sportsko-rekreativnih aktivnosti kajakaši Bijelog Polja su uključeni u razne potrage za utopljenicima u vodama Lima.
Klub danas raspolaže sa 15 kajaka, što samo djelimično zadovoljava potrebe za 30-ak članova kluba.
Pomogao kajakaše u Podgorici
Stanić je dao veliki doprinos u obnavljanju kajakaškog sporta u Podgorici. Devedesetih godina je obnovio KK “Jablan“, nakon čega je zajedno sa Zakom Dizdarevićem na noge postavio i kajakaški klub “Morača“.
Istakao je i dobru saradnju sa Crnogorskim kajakaškim savezom i predsjednikom Vladimirom Šoćem.
“Pedesetih i 60-ih godina za Bjelopoljce je jedino more bio Lim i niko more niti je pominjao niti je odlazio tamo. Po čitavo ljeto, naročito vikendom porodice bi sa djecom provodile na obalama Lima, tako da skoro da nije bilo Bjelopoljca koji bar jednom nije sjeo u kajak, bilo da se radilo o muškarcima ili o djevojkama i ženama. U to vrijeme ne samo da je sredina odobravala da djevojke voze kajak, već su svi Bjelopoljci sa velikim oduševljenjem pratili rezultate uglednih sugrađanki tog vremena”, kazao je Stanić.
Kajak zna da “zarazi” i stare i mlade
Ljubavlju prema kajaku Stanić je svojevremeno zarazio suprugu Radmilu, sa kojom je skoro pet decenija u braku, troje djece i sedmoro unučadi, od kojih dvoje - Gligorije (12) i Bogdan (12) - učestvuju i na takmičenjima. Za njega je ovo jedan od najdivnijih sportova koji pokreće i razvija kompletnu tjelesnu muskulaturu.
“To je divan način da odvojimo djecu od ulice, računara, igrica, droge. Ovaj sport razvija druželjubivost, kajakaši su veliki altruisti, uvijek spremni da pomognu drugima, a istovremeno vas upućuje i na ostale sportove koji se odvijaju na vodi. Uz mir koji donosi boravak na vodi, gdje je najmanje prisustvo zagađenih čestica, poseban pozitivan uticaj čine ljepote svih naših rijeka a posebno Lima, toliko opjevanog u našem narodu”, kaže Stanić.
Bonus video:
