Željko Macanović iz pljevaljskog sela Glibaći jedan je od najvećih proizvođača organskih proizvoda u pljevaljskoj opštini. Svake godine zasije tridesetak hektara zemlje raznim žitaricama koje većinom prerađuje u brašno.
Ovim poslom počeo je da se bavi 2006. godine, nakon što je odlučio da napusti Beograd i vrati se u rodno selo nakon dvadesetak godina provedenih u glavnom gradu Srbije. Supruga od koje se razveo i odrasla djeca ostala su da žive u Beogradu.
Nije se pokajao što je grad zamijenio selom, jer prema sopstvenom priznanju posao kojim se sada bavi zahtjevniji, ali znatno manje stresan od onog u Beogradu.
Tvrdi da je u proizvodnju do sada uložio oko 250.000 eura, koje još nije uspio da povrati, ali dodaje da je ovaj posao isplativ i da od njega može solidno da se živi.
Smatram da je poljoprivredna proizvodnja danas jedina oblast u kojoj čovjek može da zaradi. Sa prodajom svojih proizvoda nema problema, sve što proizvede žitarica 90 odsto preradi u brašno. Osim onoga što zaradi prodajom svojih proizvoda Macanović godišnje od države, po osnovu subvencija prihoduje oko 10.000 eura, od prodaje sijena, pet do šest hiljada eura, a dodatno zarađuje 150 eura po hektaru, vršidbom svojim kombajnom na drugim gazdinstvima.
“Nisam počeo da se bavim poljoprivredom da bih dobijao subvencije, ali taj novac mi dobrodođe i trošim ga na na usavršavanje, učenje, obilaske sajmova. Protekle zime bio sam na pet sajmova, na nekim kao učesnik, a na nekim kao posjetilac. U Istri sam proveo nekoliko dana i oduševio sam se. Imaju Agenciju za razvoj ruralne Istre, sa sjedištem u Pazinu, a njen zadatak je da poveže proizvođače, turiste i hotelijere. U restoranu tačno znate čije je jelo, na koji način je spremljeno i sigurni ste da jedete domaću hranu. Kod nas u Crnoj Gori, u bilo kom hotelu ili restoranu kada tražite domaće, bićete iznenađeni kako je ponuda mala. Mi moramo da pravimo nacionalna jela. Iako je cijena dosta veća, sigurni ste da ste pojeli nešto zaista kvalitetno. A kvalitetna hrana će uvijek naći kupce”, ističe Macanović.
Svake godine oko 22 hektara zasije heljdom, ječmom i raži a osam hektara smješom. Iako imamo 32 hektara porodičnog imanja u zakup uzimam oko 15-20 hektara, jer jedan dio mog imanja nije obradiv. Dosta se radi, ali dobra organizacija je najbitnija, kao i u svakom poslu. Sjetva ne oduzima previše vremena, uz povoljne vremenske prilike za dvadesetak dana sve završim. Međutim, žetva traje duže, negdje od polovine avgusta do polovine oktobra. Najviše posla ima oko prerade i prodaje, gotovo svakog dana prodajem, treba očistiti zrno, samljeti, pakovati, odvoziti kupcima”, ističe Macanović.
Svoje proizvode prodaje pekarama, restoranima i prodavnicama zdrave hrane širom Crne Gore. Željko posjeduje svu neophodnu mehanizaciju.
“Od ovog posla može lijepo da se zaradi, ko hoće da radi. Poljoprivreda je jedina grana u kojoj vidim napredak. U šta drugo danas uložiti novac a da ne propadnete. I nije istina da život na selu podrazumijeva danonoćan rad. Pođite danas kod bilo kog seljaka, od 10 do 5 će sjedjeti sa vama. Sve može da se stigne ako se čovjek dobro organizuje i svugdje morate da radite da biste zaradili platu”, kaže osmjehujući se Željko.
Na porodičnom imanju Macanovića živi Željkov osamdesetdvogodišnji otac, Radojica.
Od biznisa se zamalo razbolio
Nakon rada u fabrici za proizvodnju kuglagera IKR, početkom devedesetih godina prošlog vijeka Željko je počeo da se bavi investiranjem u građevinu. Kroz šalu kaže da je osim dobre zarade, od ovog posla dobio i zdravstvene probleme.
“Radio sam sve legalno, smatrao sam da nema potrebe da ikoga podmićujem, i zato sam naišao na otpor. Zamislite kad uložite preko milion u zgradu, imate sve potrebne dozvole i dođe vam nalog za rušenje. Ogroman je to stres i nervoza. Zato danas imam mir ”, ističe Macanović.
Bonus video:
