Kolašinac Saša Peković ne može da uđe u većinu ustanova, prodavnica i kafića u svom gradu. Već trinaest godina je u invalidskim kolicima, a u Kolašinu se za svo to vrijeme malo što promijenilo i tek poneka je “arhitektonska barijera” za njega u međuvremenu nestala. To ga, kaže, ne sprečava da vodi aktivan društveni život i nikad ga nije “zatvorilo” u četiri zida kuće u prigradskom naselju Lug. Od tog naselja do grada je nekoliko stotina metara makadamskog puta, punog rupa, koji, takođe, nije lako savladati. Njegove svakodnevne teškoće većina sugrađana ne primjećuje, pa čak ni oni kojima je to posao i zakonska obaveza.
“Svjestan sam da je teško objasniti ljudima, koji nemaju problema, koliko je teško svakog dana preći brojne barijere da bi se recimo, popila kafa s društvom, pogledao film ili predstava. Znam da sugrađani koji koriste invalidska kolica baš iz tog razloga izbjegavaju da su druže van kuće, zbog toga ih nema u gradu, pa se čini da ih je malo. Ja ne odustajem. Nije prijatno što me unose u bioskopsku salu, kao prije dva dana kad sam gledao film 'Bićemo prvaci sveta', priča Saša o svojoj svakodnevici.
Baz pomoći drugih ne može ni u apoteku, na sprat Doma zdravlja, Centra za kulturu, banke, poštu, javni prevoz… Sve bi to mogao sam da su nadležni, kaže, našli način da obezbijede par džakova cementa i plate nekoliko sati prostih građevinskih radova. Prije svega, da vode računa o zakonu.
“Prilaz za mene postoji samo u marketima “Voli” i “Santos”. Što se kafića tiče, samo u “Balkan” kolicima mogu da uđem. Razumijete da je to ograničen broj mjesta gdje mogu samostalno”, kaže Peković.
Kolica koja koristi stara su deset godina. Ne zna koja bi druga mogla kroz naselje Lug, neuređenim putem, kojima i automobili teško prolaze. Ipak, u Sašinom životu, kaže, nema mjesta za očajavanje. Uspješno se bavi sportom.
Četrdesetjednogodišnji Kolašinac, nakon saobraćajne nesreće, poslije koje je ostao vezan za kolica, nije dozvolio da mu “život diktira tempo”.
“Prije nesreće sam bio vrlo dinamična osoba, stalno u pokretu. Odjednom toga više nije moglo biti. Tada sam se suočio sa istinom da nemam baš mnogo izbora. Mogao sam da se predam ili da nastavim da se borim sa sobom, sa nerazumijevanjem okoline, sa fizičkim ograničenjima. Iz te borbe svaka izvojevana pobjeda je dragocjena i znači još snage. Izabrao sam košarku, jer mi je taj sport i prije bio omiljen”, kaže Saša.
Član je podgoričkog KK ,,Paramont”. To je jedini klub u državi u kojem mogu da treniraju osobe sa teškoćama sličnim Sašinim. Priznaje da je veliki problem prevoz do Podgorice, a članovima kluba nedostaju i sportska kolica. Trinaest je takmičara sa samo šest kolica te vrste.
“Predsjednik kluba Vlado Nikolić uporno se bori da obezbijedi kolica i za druge takmičare. Osnova tih takmičenja je druženje, razmjena iskustava, komunikacija… Volio bih da je Crna Gora više nepredovala u odnosu na ljude sa posebnim potrebama, ali nažalost predstoji nam još mnogo posla, a prije svega rada na promjeni svijesti. Za to imamo svi odgovornost”, kaže.
Saša svako jutro počinje vježbama, a posebno se raduje sunčanim danima. Šetalište pored Tare, otvoreno prošle godine i izgrađeno sredstvima EU, uljepašalo mu je život. Smatra da je to jedan od najkorisnijih projekata u Kolašinu, a njemu će omogućiti mnoge sate provedene na čistom vazduhu uz rijeku i to bez teškoća koje ima prilikom šetnje gradom.
Bonus video:
