Svako malo Novljanin Željko Starčević oglasi se u javnosti zanimljivim otkrićem ili podsjećanjem na istorijsku, arheološku, kulturološku ili prirodnu zanimljivost, najčešće, u hercegnovskom zaleđu. Istovremeno upozorava i na devastaciju tih prirodnih i civilizacijskih vrijednosti.
Prije desetak dana je pisao o Čakotinu, isturenom vrhu (440 m) smještenom u zaleđu sela Trebesina. Arheolozi su zaključili da je na Čakotinu postojao rimski refugijum - pribježište - i da su ostaci zidina jednim dijelom još vidljivi.
Ističe da se do sada “niko nije sjetio da se detaljnije pozabavi ovim mjestom koje bi, nakon temeljnih arheoloških istraživanja zasigurno otkrilo mnoge, vjekovima zakopane tajne”.
„U bliskom okruženju Čakotina nalaze se još četiri istorijska, odnosno, arheološka lokaliteta: Kotobiljski klanac - mjesto presudne pobjede nad Turcima pri borbama za oslobođenje Herceg Novog, Tajno brdo, istorijska fortifikacija iz doba Austrougarske, Šilobod - vjerovatno ilirska gradina i, na kraju, Đevojačke grede arheološki lokalitet sa ilirskom nekropolom pod „gomilama“ i zanimljivom narodnom legendom vezanom za ovo mjesto“, saopštio je tada Starčević.
Diplomirao arheologiju, jer nije bilo matematike
„Fascinira me arheologija koja je kod nas malo zastupljena, a to je istraživanje i rekonstrukcija života 'običnih ljudi' koji su na području Orjena živjeli prije skoro tri hiljade godina u kontinuitetu. O tome svjedoči i lokalitet Žlijebska pećina koju sam otkrio 90-tih godina prošlog vijeka i koje je bilo sezonsko stanište lovaca ili stočara. Rimski istoričar Plinije u zapisima pominje kozji sir iz zaleđa Risna. Zanimljivo je da su do prije stotinak godina ljudi na ovom području živjeli slično kao i oni početkom nove ere u doba Ilira“, kaže Starčević.
Ovaj diplomirani arheolog nikada nije radio u struci, TV je snimatelj sticajem okolnosti, fotograf, slikar, graditelj, ali prije svega planinar i zaljubljenik u Orjen.
Arheologiju, koju je diplomirao na beogradskom Filozofskom fakultetu, prema sopstvenom priznanju upisao je, jer „nije bilo matematike“, a pomalo i pod uticajem komšije, poznatog arheologa dr Ilije Pušića.
Nikada nije odradio pripravnički staž u struci. Nije pomoglo ni što se ponudio da za tih godinu dana, kad mu je već rečeno da fizički nema mjesta za još jednog pripravnika, uz pristup arheološkoj dokumentaciji, iz svog stana pripremi Arheološki vodič kroz Boku Kotorsku.
„Tada je to nazvano 'Vodičem za lopove', dakle, ne samo beskorisnom, nego i štetnom publikacijom, pa djelo nije nikada ugledalo svjetlost dana“, primjećuje ironično Željko.
Mnoge zauvijek vezao za Orjen
Zahvaljujući njegovoj drugoj strasti - fotografiji, za koju je osvajao i nagrade, ipak, nije dugo čekao na posao. Radi kao TV snimatelj, a radio je i kao autor emisije iz istorije Boke (Epoha), jestivom bilju iz prirode (Riznica prirode) i sportsko - putopisne emisije "Pustolovine".
U tom poslu ostao je do danas.
Kada nije na poslu Željko je u planini, najčešće na Orjenu.
Rano je otkrio njenu draž. Prvo je sa roditeljima odlazio na izlete. Onda je otkrio da može i sam da odlazi, prvo u kraće, pa potom i duže ture u kojima je uživao. Kasnije je vodio i društvo. Neki od njih su, kao i Željko, zauvijek ostali vezani za Orjen.
Uvijek se vraća sa novom jestivom biljkom na biciklu
Kada zbog radnih i porodičnih obaveza nema uvijek slobodnog vremena koliko bi želio, Željko svako jutro, prije posla biciklom vozi do Kamenog sela u zaleđu Herceg Novog, tek toliko da održi kondiciju. Iz tih pohoda uvijek se vraća sa nekom od jestivih biljaka, ali i sa zanimljivom pričom o njenim svojstvima i načinima pripreme za jelo.
Zagovornik je mountain bajka za što postoje dobri uslovi. Kao student bio je član atletskog kluba, pa je zahvaljujući i tim iskustvima, donio i "rasadio" mountainrunning (planinsko trčanje) u Boku.
Popeo se na Monblan, prvi prošao kroz kanjon Škurde
Dok je imao više vremena Željko Starčević učestvovao je i na planinarskim ekspedicijama. Popeo se na Monblan 2002. godine, a sa kolegama speleolozima iz Planinarskog kluba Subra, čiji je član, prvi je prošao kroz kanjon Škurde-rijeke iz koje se Kotor snabdijeva vodom.
„Iako je kanjon Nevidio poznatiji i turistički valorizovan, kanjon Škurde je zahtjevniji za savladati, jer je visinska razlika ogromna na maloj razdaljini“, objašnjava Željko.
U PK Subra je načelnik sekcije za markaciju. Najzaslužniji je što su na planini obilježene staze, ali i što se, koliko je to moguće, redovno održavaju. Sam je, uz malu pomoć, izgradio kamene serpentine na prilazu Planinarskom domu Za Vratlom na Subri.
Autor je Vodiča kroz Orjen, a sa Goranom Komarom koautor zanimljive publikacije “Orjen”.
Bonus video:
