Momenat koji je možda i presudno djelovao na tok pomorskih operacija na svjetskim okeanima na početku Prvog svjetskog rata desio se prije tačno 100 godina, a njegov glavni kater bio je jedan naš čovjek.
Naime, 4. decembra 1914. godine, argentinski trgovački parobrod „Rawson“ pod komandom Bokelja, kapetana Ilije Damjanovića iz Lepetana, plovio je na redovnoj pruzi Buenos Aires - Patagonija - Tiera del Fuego.
Kod zabačenog ostrva Pikton uz čileansku obalu, Damjanović je toga jutra otkrio ono što čitava impozantna Ratna mornarica Britanske imperije nije mogla učiniti već više od mjesec dana - njemačku Istočno-azijsku eskadru, pod komandom admirala Maksimilijana fon Špea. Ovaj snažni sastav njemačkih ratnih brodova već je četiri mjeseca stvarao haos po britanskim trgovačkim pomorskim komunikacijama na Tihom okeanu, a brodovi admirala Špea u bici kod Koronela, 1. novembra 1914, prosto su „pomeli“ britansku ratnu eskadru pod komandom kontraadmirala Kristofera Kredoka kojega je londonski Admiralitet poslao u vode južnog Pacifika da bi zaustavio Njemce. Špeova eskadra Britancima je nanijela jedan od najtežih poraza u njihovoj vojno-pomorskoj istoriji.
U Londonu je zavladala prava histerija - “šamar” kojeg je slavnoj Kraljevskoj mornarici opalio njemački aristokrat admiral grof Fon Špe, morao je po svaku cijenu biti osvećen.
Britanski Admiralitet stoga je u vode sa istočne i zapadne strane Južne Amerike, poslao čak 56 ratnih brodova sa zadatkom da nađu Njemce i unište ih, ali su oni mjesec dana bezsupješno tragali za njemačkom eskadrom koja je predstavljala ogromnu prijetnju za britanski civilni pomorski saobraćaj.
Kapetan Ilija M. Damjanović sahranjenu porodičnoj grobnici u Jošici, a uspomenu na njegovo junačko djelo danas čuvaju njegove tri unuke
Niko od Britanaca nije uspio da nađe Njemce pred čijim se topovima 4. decembra 1914. pojavio nenaoružani trgovački parobrod “Rawson” pod komandom kapetana Ilije Damjanovića. Hrabri bokeljski pomorac odmah je znao sa čime je suočen pa je, nakon što je kraće vrijeme pratio njemačke brodove da bi se uvjerio u kojem smjeru plove, skrenuo u jedan od bezbrojnih kanala u razuđenoj južnoameričkoj obali i na taj način se sakrio Špeovim brodovima koji su ga svakog trena mogli vrlo lako potopiti.
Podatke o poziciji i kretanju njemačke eskadre kapetan Damjanović je proslijedio jednom britanskom ratnom brodu na koji je ubrzo nabasao, a uprkos protivljenju i panici svojih oko 300 putnika, on je sa “Rawsonom” umjesto da uplovi u Buenos Aires, skrenuo sa redovnog puta i nastavio da prati Njemce.
Zahvaljujući podacima koje im je obezbjedio bokeljski kapetan, Britanci su 8. decembra 1914. spremno dočekali Špeovu flotu kod Foklandskih ostrva i potpuno je uništili. Prve granate toga dana ispalio je HMS Canopus, koji je već ranije namjerno nasukan u plićaku Port Stenlija jer je bio prespor da bi sudjelovao u Kradokovoj potrazi za njemačkom eskadrom. Grof fon Špe odustao je zbog toga od napada na Port Stenli, ali ga je uprkos prednosti od 15 nautičkih milja, oružano nadmoćnija britanska eskadra vice admirala Devetona Stardija sustigla oko 13 sati i potopila u bici koju istorija pamti kao Bitku kod Foklanda.
Za svoje djelo, kapetan Damjanović je dobio pismenu zahvalu od britanskog poslanika u Buenos Airesu, kao i pismo zahvale britanskog Admiraliteta iz Londona, a gradske vlasti Buenos Airesa jednoj od najvećih avenija u glavom gradu Argentine, dale su ime Eliasa Damjanovitcha.
Kapetan Ilija Damjanović je nakon bitke kod Foklanda nastavio da plovi na “Rawsonu” napravivši tim brodom tokom Prvog svjetskog rata i 12 prekookeanskih putovanja, prevozeći ratni materijal za saveznike. Na jednom od tih putovanja u aprilu 1916, “Rawson” je u Biskajskom zalivu u blizini francuske luke Bordo, napala jedna njemačka podmornica. Torpedo koje je ispalila je srećom, promašilo cilj, a kapetan Damjanović je lično odgovorio na napad, otvorivši vatru iz na “Rawsonu” privremeno ugrađenog topa, pa se podmornica povukla i odustala od namjere da potopi “Rawson”.
Nakon Prvog svjetskog rata, Damjanović je nastavio da živi i radi u Argentini gdje ga jugoslovenski iseljenici biraju za predsjednika srpsko-hrvatske iseljeničke stranke. Na njenom čelu kapetan Damjanović je ostao do 1926. godine, kada je odlučio da se vrati u rodnu Boku. Ovaj obrazovani i višestruko nadareni čovjek, koji je osim našeg, govorio i pisao španski, engleski, francuski, italijanski i portugalski jezik, a služio se latinskim i arapskim jezikom, po povratku u zavičaj zalagao se za unapređenje ekonomskog i kulturnog života u Boki. Zbog poznih godina, kapetan Damjanović je odbio ponudu tadašnje jugoslovenske vlade da bude zapovjednik kraljevske jahte “Vila”. Prethodno je taj znameniti bokeljski pomorac, zbog svoje pomoći našim iseljenicima i podrške stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odlikovan ordenom Belog orla.
Kapetan Damjanović oženio se u poznim godinama i skrasio u rodnim Lepetanama gdje je dobio troje djece. Ilija M. Damjanović, jedan od najzanimljivijih i najhrabrijih bokeljskih pomoraca sa prelaza 19. u 20. vijek, umro je 24. novembra 1953. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici familije Damjanović kod crkve Svete Nedjelje u Jošici, a uspomene na njegovu sjajnu pomorsku karijeru i junačko djelo koje je prije 100 godina preokrenulo tok ratnih operacija na Atlantiku, danas čuvaju njegove tri unuke koje žive u Lepetanima.
Projekat Amazing Montenegrins ostvaruju mediji i Portonovi kao strateški partneri. Predstavljamo vam jedinstvene ljude, događaje, tradiciju, kulturu, istoriju...
Bonus video:
