Analitičar medija Dragoljub Vuković smatra da bi oporezivanjem šunda i kiča bila destimulisana medijska praksa koja podilazi najrđavijim ljudskim instiktima, dok je profesorica književnosti Božen Jelušić ocijenila da bi se to moglo preokrenuti u kontrolu svega disidentskog.
Vuković se zalaže da se svaka vrsta šunda i kiča u medijima oporezuje, bilo da su u pitanju novine ili neki drugi masovni medij.
“Tako će se u startu destimulisati medijska praksa koja podilazi najrđavijim ljudskim instiktima i palanačkim načinima razmišljanja i življenja”, rekao je Vuković agenciji MINA.
Jelušić, međutim, smatra da bi se dodatno oporezivanje u teoriiji lako dalo preokrenuti u kontrolu svega što je disidentsko.
"Takođe, granica između etičkog i neetičkog novinarstva nije uvijek jasna kao što bismo željeli da jeste. Čak i neki poznati svjetski listovi, ne samo tabloidi, imaju za sobom ozbiljne skandale podilaženja rđavim ljudskim instinktima", kazala je Jelušić agenciji MINA.
Ona nije uvjerena da bi se oporezivanjem mogla destimulisati takva medijska praksa.
"Sama ideja jeste na tragu etičkih standarda, ali je pitanje koji to organi ili tijela imaju pravo da određuju šta je etička paradigma i ko će plaćati porez zbog toga što je se ne pridržava", ocijenila je Jelušić.
Prema riječima Vukovića, u teoriji postoje različite, ali jasne definicije šunda i kiča koje ih označavaju kao djela ljudskih ruku koja su niže, sumnjive vrijednosti.
On smatra da je potrebna određena stručna kompetentnost da bi se procijenilo da li je neki medijski ili umjetnički sadržaj kič i šund.
"Procjenu bi morao da uradi neko na nacionalnom nivou čije bi kompetencije bile nesumnjive. Mogla bi to da bude neka stručna savjetodavna komisija koju bi, recimo, birao parlament", kazao je Vuković.
Jelušić je ocijenila da bilo koja institucija moći, kada određuje šta su dobro i istina, ili šta je šund u ovom slučaju, projektuje svoje vrijednosne sisteme, koji ne moraju imati univerzalno značenje i prihvaćenost.
Prema njenim riječima, kič i šund su često, kao “bočne linije“ svake popularne kulture, bile plodno tle iz kojeg su iznicali novi pokreti i novi uvidi u literaturi, slikarstvu, muzici.
"Na primjer, od vremena kada su Bitlsima prijetili, do trenutka kada su postali klasična vrijednost popularne kulture, očito je da su se ukus, senzibilitet i procjena toga šta je kič potpuno promijenili. Zamislimo da se njihova muzika u ono vrijeme oporezivala, ili se prisjetimo sudskih procesa protiv Bodlera ili Flobera u još daljoj prošlosti", navela je Jelušić.
Ona je dodala da je u svim ovim slučajevima izgledalo da su povrijeđeni etički principi življenja.
"Žao mi je ako izgleda da relativizujem problem, ali mi je mnogo važnije da se on ne rješava mjerama koje bi mogle ugroziti slobodu štampe ili da se samo nekima ostavi ekskluzivitet etičnosti", poručila je Jelušić.
Na pitanje ko bi u Crnoj Gori bio dovoljno stručan da odredi šta je šund i kič, Vuković je odgovorio da je stručnost potrebna kada se određuje kojim medijima je prvenstveni cilj da onome ko je investirao u njih donesu dobit, a ne da služe javnom interesu.
Vuković smatra da stručnih ima, ako oni koji imaju mandat da upravljaju društvom hoće da služe javnom interesu.
"Sasvim je legitimno da neko želi da investira u pornografski medij i demokratsko društvo ne treba da zabranjuje to, ali treba da propiše jasna pravila pod kojima se to može učiniti, čiji je sastavni dio i odgovarajuća poreska politika", kazao je Vuković.
Jelušić, međutim, smatra da je jedan od glavnih problema ko bi u Crnoj Gori bio dovoljno stručan da odredi šta je šund i kič, ali da je problem i mogući izvor autoritarnosti i totalitarizma koji bi proizašli iz ograničavanja slobode štampe.
"Valjani obrazovni programi, dobra obaviještenost i profesionalizam novinara, najbolji su etički korektivi. Zato bih se zalagala za edukaciju i stalnu debatu o medijskim kontroverzama, jer to jeste javni interes svakog demokratskog društva", ocijenila je Jelušić.
Vuković je objasnio da bi konzistentna politika u ovoj oblasti podrazumijevala da neko ko hoće da osniva medij mora nadležnima jasno predočiti koju vrstu medija želi da osnuje, kakav će biti njegov profil i koja je njegova svrha.
"Svaki pokretač medija bi morao unaprijed znati kakav je sistem i kakva ga poreska politika čeka. Jedno je ako hoćete da proizvodite luksuznu robu, a drugo ako želite da pečete narodni hljeb«, objasnio je Vuković.
Dok Vuković smatra da bi trebalo dodatno oporezovati i takozvane rialiti programe na televizijama u kojima su emituju neprimjerni sadržaji, Jelušić je ocijenila da je postoji ozbiljnija globalna priča kad je riječ o tim programima.
Ona smatra da Crna Gora nije ostrvo i samo njen medijski prostor i ne bi se moglo uređivati na način dodatnih oporezivanja.
"Ponavljam da su za mene pravi i prihvatljivi 'porezi' samo edukacija i senzibilizacija javnosti za ono što ste nazvali praksom koja podilazi najrđavijim ljudskim instinktima i palanačkim načinima razmišljanja i življenja", kazala je Jelušić.
Na pitanje postji li bojazan da bi dodatna oporezovanja značila i neku vrstu censure, Vuković je odgovorio odrečno jer se ništa ne zabranjuje, nego samo društvo određuje vlastite prioritete i, preko poreske politike, šalje jasne poruke do čega mu je stalo, a do čega nije, šta je u javnom interesu, a šta nije.
Jelušić je rekla da postoji bojazan da bi dodatna oporezovanja značila i neku vrstu cenzure
"Već sam pomenula da se tom 'udicom' uspješno može 'uloviti' i svako moguće opoziciono mišljenje", kazala je Jelušić.
U SFRJ 1972. godine donijet je zakon kojim je uvoden porez na promet publikacijama koje su bile ocijenjene kao šund.
Početkom jula 1972. godine, prvo u »užoj Srbiji«, stupio je na snagu Zakon o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu, kojim su oporezovane i publikacije koje bi nadležne komisije proglasile za bezvredne. Početkom naredne godine počela je primjena Zakona i u ostatku zemlje.
Prema podacima sa interneta u trenutku kada je uveden porez, izlazila je 71 rotoserija sa 2.056 izdanja u 89.627.000 primjeraka godišnje. Oslobođeno poreza bilo je 17 serija u 724 izdanja u ukupnom tiražu od 45.612.000 primjeraka godišnje.
Nekim listovima je prijetnja porezom bila dovoljna da se "poprave". Nekima je čak uspjelo da kasnije steknu i zavidan ugled i ozbiljnije čitaoce.
U Srbiji je predlagano da se uvede porez na kič i šund, a da se taj novac troši za finansiranje vrhunske umjetnosti.
Predlagano je i formiranje stručnih komisije za pojedine oblasti, koje bi utvrđivale šta je šund, a prije svih u oblasti muzike, elektronskih i štampanih medija.
Bonus video:
