Što ne možeš ni da zamisliš, to u životu može da te snađe. Zato se nikad nemoj zakleti, jer što čuješ negdje u dalekom svijetu, to se tebi može dogoditi u vijeku, započinje svoju životnu priču sedamdesetšestogodišnji Tahir Ljaić iz rožajskih Plunaca koji je prevalio težak put od čuvenog falsifikatom do umjetnika. „Odrastao sam u porodici u kojoj je bilo trinaestoro djece. Samo je otac radio, a ljubav nije mogla nahraniti toliko gladnih usta. Kako je koje od nas stasavalo, rasipali smo se po svijetu, trbuhom za kruhom", sjeća se Tahir. Sa nekih 16,17 godina on je otišao u Skoplje gdje se život poigrao sa njim. „Bio sam pun snage i potencijala. Ljudi su to vidjeli i htjeli su da iskoriste. Tada sam se uvukao u haos. Naučiše me da radim falsifikate i igra sa sudbinom je počela. Pravili smo lažne pasoše, vozačke, diplome, pečate, na stotine, na hiljade u narednih tridesetak godina". Nije se zarađivalo puno, ali je bilo dosta za lagan i udoban život.
„Bio sam pun snage i potencijala. Ljudi su to vidjeli i htjeli su da iskoriste. Tada sam se uvukao u haos. Naučiše me da radim falsifikate i igra sa sudbinom je počela..."
„Nijesmo to puno naplaćivali, nije narod imao pare. Nama su se uglavnom obraćali nevoljnici, oni koji su sa tim falsifikovanim pasošem htjeli da otputuju u Njemačku, Švajcarsku, Belgiju, Francusku, da zarade tamo nešto", priča Tahir. Mlad i neiskusan, ubrzo je platio danak igre sa druge strane zakona. „Falsifikovanje sam dobro savladao, ali ne i druge vještine. U dobro razrađenoj grupi, ja najluđi, ne znam ništa. Svi su se oni više puta oslobađali, a ja kažnjavan kad god su me uhvatili. U više navrata, u zatvorima u Nišu, Idrizovu, Spužu i Foči, proveo sam skoro deset godina". Ne slome čovjeka brige i nevolje, kaže, uništi ga nepravda. Svaki put po izlasku iz zatvora, u kojima je uvijek bio zbog falsifikovanje, Tahir je pokušavao da pronađe posao. „Obilazio sam, pitao, tražio, ali bio sam nepodoban. Pitali su me 'kako ti da radiš'. Zašto, kako ja da radim? Bio sam mlad, zdrav, sposoban. Ali i obilježen. Za njih sam bio samo bauk koji jedino umije da stvara probleme", tvrdi Ljaić, koji vjeruje da je on prvi falsifikator u Rožajama. Nakon izdržavanja petogodišnje kazne zatvora u Foči, prestao je da se bavi falsifikovanjem. Te 1985. godine mu je brat pomogao da kupi mašine za obradu drveta, što je bila prekretnica u njegovom životu. "U fočanskom zatvoru sam prvo počeo da slikam. Radio sam grafiku kojom su se svi oduševljavali. To mi je dalo ideju da počnem da se bavim rezbarenjem i duborezom. Savladao sam zanat, a po izlasku i zatvora sam počeo profesionalno da se bavim time". Izradom izrezbarenog namještaja uspio je sebi da obezbijedi pristojan život. U osmoj deceniji života ga izdaje oštrina vida, pa sve manje rezbari, ali izrađuje suvenire, drvene podmetače, čaše, burencad za rakiju. "U svaki svoj rad sam uložio mnogo ljubavi koja me je uvijek opominjala koliko sam mogao da imam bolji život da sam svoju šansu dobio na vrijeme. Ali sam i shvatio, što sam shvatio, da čovjek ni u Titovo, ni u današnje vrijeme od poštenog rada nije mogao da živi. Uvijek su profitirali licemjeri, prevaranti i ulizice. A sa mnom se nikada niko nije pitao do ja. Sve je kriv sistem. Da je mene sistem bar malo razumio, barem jedan odsto, nikada ne bih došao u sukob sa zakonom. Radio bih, bio vrijedan društvu. Ovako je bilo što je bilo".
Tahir danas živi sam. Sve što traži od života je da sjedne sa nekim, da „zdravo porazgovara"
Tahir danas živi sam. Sve što traži od života je da sjedne sa nekim, da „zdravo porazgovara": „Ali zdravih razgovora odavno nema. Sve se pretvorilo u politiku i interes. Kako je nekada bilo dobrih ljudi. A danas ako nekome učiniš dobro, očekuj od njega zlo".Nije sam htio da budem špijun Jedini posao koji je Tahiru nuđen je da bude policijski špijun. „Izađem iz zatvora, hoću da se promijenim, pošteno radim za koru hljeba, a oni se oko mene skupe kao lešinari. inspektori iz Rožaja i Berana. Traže da radim za njih, da za njih špijuniram i satirem ljude. A ja im kažem, ja to ne mogu da radim, ja tražim pošten posao", ispričao je Tahir “Vijestima”. Plaši se da se ni do danas ništa nije promijenilo. ,,l danas svi u bivšim zatvomicima vide samo kriminake. Niko ni da pomisli da među njima ima dobrih ljudi, da svako zaslužuje novu šansu, i da te ponekad sam život na neke loše stvari natjera", kaže onr. Tahir se kaje što nije dovoljno pametno rezonovao stvari. “Sve to vrijeme sam bio samo u gubitku, iako to tada nijesam znao. Da je imao neko pametan, školovan, da mi kaže stop i povuče me za ruku, omogući mi da zaradim za parče hljeba, sve bi bilo drugačije", ističe Tahir Ljaić.
U zatvoru bio sa Izetbegovićem, molio ga da batali politiku U krilu broj 14 fočanskog zatvora, Tahir je dvije godine i dva mjeseca proveo sa nekadašnjim predsjednikom BIH Alijom Izetbegovićem.
„Bio je osuđen na 13 godina zbog neke deklaracije. Plijenio je i ostavljao utisak na ljude. Za svega 15 dana svi su ga toliko poštovali da nikada nije morao da čeka u redu u kantini, svi su ga rado puštali", sjeća se Tahir.
Nakon nekog vremena, on je čuo da je izašao iz zatvora i osnovao stranku.
„Otišao sam da ga obiđem, molio ga da batali politiku. Nije slušao, rekao mi je 'sjećaš se kako su aplaudirali kada sam bio osuđen na zatvorsku kaznu? Nadam se da će mi sada još više aplaudirati i da ću postati neko'".
Bonus video:
