Duga patnja, bez ideje o promjeni situacije ka pozitivnom ishodu ozbiljan je podstrekač suicidalnog rizika, kazala je psiholog Mina Gazivoda i dodala da skoro polovina pacijenata koja izvrši samoubistvo ranije nije bila na psihijatrijskom liječenju.
U Crnoj Gori prošle godine 99 osoba je izvršilo samoubistvo, a najviše ih je zabilježeno u Podgorici, njih 27.
Prema riječima Gazivode, ljudi koji doživljavaju suicidna osjećanja dolaze iz najrazličitijih slojeva društva, obrazovnih profila i sa različtim crtama ličnosti.
Kako je navela, ne postoji standardni profil osobe koja je suicidalna
„Samoubistva se najčešće dešavaju zbog kumuliranog realnog ili subjektivno doživljenog pritiska, nagomilanih životnih teškoća, negativističnog stila razmišljanja i nemogućnosti otvorenog ispoljavanja nezadovoljstva“, rekla je Gazivoda agenciji MINA.
Razlozi, kako je dodala mogu biti i suočavanje sa teškim i neizlječivim bolestima (s jakim i upornim bolovima ili visokim stepenom onesposobljenosti za život i rad), psihičkih smetnji, bolesti CNS-a (tumori mozga i inzulti), gubitak posla, ljubavnih problema, kao i zbog različitih društvenih i političkih kriza.
Uzrok suicidalnog ponašanja je, rekla je ona, najčešće multifaktorski. Prema njenim riječima, prolongorana trpnja i patnja a bez ideje o promjeni situacije ka pozitivnom ishodu su ozbiljni podstrekači suicidalnog rizika. Ipak, precizirala je, najčešće, iako ne uvijek, koincidiraju dva faktora.
„Psihološka predispozicija (vulnerabilna i senzitivna ličnost uz snižen nagon za samoodržanjem) i spoljašnje, nepovoljne okolnosti. Motivi za samopovređivanje su u krajnjem vrlo individualni i raznoliki“, pojasnila je Gazivoda. Njih, poručila je ona, treba oprezno i vrlo temeljno procjenjivati u skladu sa konkretnom lišnošću i njenim životnim oklnostima, „jer ono što za nekoge može biti izvor manjeg stepena distresa za nekog drugog može probuditi snažan inpuls za samopovređivanjem“.
„Čak su i mentalne klasifikacije bolesti prilično nepreciznije po pitanju određivanja i šifriranja identifikovanog postojanja suicidalnosti, već se o njoj zaključuje posredno, iz šifre osnovne dijagnoze“, rekla je Gazivoda. Prema njenim riječima, nije lako napraviti jasnu distikciju između apela za pomoć suicidalne osobe, i svakodnevnog, neobaveznog žaljenja.
„Znaci za brigu mogu biti različiti poput ideje beznadežnosti, krivice, grešnosti, osjećanje praznine, bola ili tuge, promjene raspoloženja, ponašanja, navika“, navela je Gazivoda. Kako je rekla, mogu se grubo izdvojiti dvije kategorije ljudi sa povećanim rizikom od suicidalnog ponašanju, a to su pacijenti koji boluju od depresije i osobe sklone impulsivnom i nepromišljenom ponašanju.
„Oni klinički daju sasvim različitu sliku i uglavnom imaju različite stilove razmišljanja, ponašanja i delanja što prilično komplikuje i otežava prepoznavanja suicidalnog ponetcijala kod neke osobe. Nisu sve depresivne osobe suicidalne niti su sve impulsivne osobe agresivne samo prema drugima“, ukazala je Gazivoda.
Prema njenim riječima, zaštitni faktori se dobrim dijelom nalaze u adekvatnoj socijalnoj prilagođenosti i postojanju podrške i pomoći okruženja. „Ovo se odnosi na krug porodice i prijatelja ali i još više na dobro organizovane društvene službe koje mogu pružiti pomoć a koje bi trebalo usko da sarađuju kako bi efekat pruženih usluga bio optimalan. Suicid je problem javnog zdravlja“, rekla je Gazivoda. Ona je rekla da je zabrinjavajući podatak da skoro polovina pacijenata koja izvrši suicid nikada ranije nije bila na psihijatrijskom liječenju niti joj je ukazana druga vrsta psihološke pomoći.
„Pa ipak, prema nekim istraživanjima čak 70 odsto suicidalnih osoba na neki način nagovještava svoje suicidalne misli i namjere, dok njih čak 40 odsto o tome jasno i govori“, rekla je Gazivoda.
Prema njenim riječima, to stvara prostor za mnogo veće ulaganje u prevenciju i rano prepoznavanje osoba sa ovim rizikom.
„Ljekari u primarnoj zdravstvenoj zaštiti rijetko imaju vremena da se, osim somatskim smetnjama, pozabave i psihološkim stanjem pacijenta, zbog čega možemo očekivati i propuste u prepoznavanju suicidalnih osoba na nivou primarne zdravstvene zaštite“, kazala je Gazivoda.
Ona smatra da se može postaviti i pitanje obučenosti ljekara opšte prakse za prepoznavanje tog problema.
„Nekada postavljanje samo par pitanja, mogu postaviti sumnju na rizik od suicidalnih namjera. Čini se ipak da tabu postavljanja takvih pitanja vlada i među zdravstvenih radnicima. Na tome treba raditi. Na destigmatizaciji i skidanju tabua sa ove jako važne teme mentalnog zdravlja“, poručila je Gazivoda.
Ona je mišljenja da otvranje SOS linija za pomoć, na kojima bi radili stručnjasti iz oblasti mentalnog zdravlja koji bi usluge pružali 24 sata na dan, može biti dobar pravac prevencije i pružiti značajnu pomoć i podršku ovim osobama. „Institucionalnu pomoć mogu i treba da pruže razne instance poput škola, bolnica, centara bezbjednosti, domova zdravlja , kao i NVO sektor. Neophodno je povećati broj obučenih ljudi u okviru svih društvenih službi sa znanjima u radu sa suicidalniim pacijentima“, smatra Gazivoda.
Društvo se, smatra ona, treba uključiti i investirati značajne resurse u sprovođenje akcija o zdravim stilovima života, vještinama za pomoć u nevolji, podsticanje solidarnosti, osvješćivanje problema mentalnog zdravlja uopšte i posebno značaja prevencije suicida.
„Najzad, na ličnom nivou važnu pomoć može pružiti porodica ( povjerenje, podrška) ali i sama individua kroz informisanje, usvajanje komunikacijskih vještina, učenje kanalisanja bijesa, prijavljivanje depresije, slobodno traženje pomoći“, kazala je Gazivoda.
Pomoć se, kazala je ona, može pružiti individualno ili grupno, farmakoterpaijom i/ili psihoterapijom a najbolje je kada se kombinuju.
„Za uspješno liječenje suicidalnosti, potrebno je i da sam terapeut preispita svoje stavove prema suicidu. Riječ je, zapravo, o njegovanju pozitivnoga kontratransfera (empatija i sposbnost da se pacijent razumije i podrži)“, kazala je Gazivoda.
Kako je rekla ukoliko su stavovi negativni ili neadekvatni na bilo koji način, poput straha od bavljenja temom, nelagodnost da se sa pacijentom otvoreno razgovara, dužnost je terapeuta da osobu uputi kolegi koji ima iskustva i znanja o radu sa ovom kategorijom pacijenata.
„Važno je znati da je suicid moralno neutralna kateogorija i da on predstavlja snažan doživljaj unutrašnjeg nesklada u kojem preteže duševna patnja nad adaptivnim resursima“, zaključila je Gazivoda.
Bonus video:
