Bubica je ležala na podgoričkoj ulici, sa šest štenaca, poluživa, kada je aktivistkinja za zaštitu životinja, Marina Tomović, odlučila da je skloni i pruži joj novu šansu za život.
Bubica je ranije udomljavana, ali je tadašnjim udomiteljima pobjegla iz dvorišta dok je bila u tjeranju i ostala je skotna. Udomitelji je više nisu htjeli nazad.
Iako bez nade da će Bubica preživjeti, Marina je, pošto je našla na ulici, odvela kod veterinara, a iz Udruženja “Ruka-šapi” su, do pronalaska novog doma, tražili da Bubicu i njene štence neko makar privremeno zbrine. Tako je Bubica u februaru prošle godine stigla u dom Marije Šarović.
“Uzeli smo je zajedno sa njenih šest bebica. Trebalo je da kod nas ostane do udomljenja, naše je bilo da pružimo smještaj za nju i bebice”, priča Marija za “Vijesti”.
O Bubici je saznala na Fejsbuku, u grupi udruženja “Ruka-šapi”. “Čitala sam da su je sekunde dijelile od smrti. Marina je povela kod veterinara, bez ikakve nade da će da preživi, ali joj je ipak dala šansu”, prisjeća se ona.
Nakon što su veterinari Bubicu, kako kaže, bukvalno vratili u život, iz udruženja “Ruka-šapi” su počeli da traže novog udomitelja.
“Bivši je nije htio, navodno im je napadala djecu, obavljala nuždu u kući, upropaštavala namještaj”, priča Marija, koja je na kraju, iako je već imala pse, dvoje djece i treće na putu, odlučila da Bubici, umjesto privremenog, pruži stalni dom.
Ponosno dodaje da je Bubica potpuna suprotnost od onoga što je o njoj govorio bivši udomlitelj, da djecu ne napada, već ih brani od nepoznatih, kad želi da obavi nudžu, traži da izađe vani, a slaže se i sa drugim psima porodice Šarović.
“Nije postojao nijedan razlog da je ne ostavimo kod nas. Djeca su se vezala za nju i ona za njih, jednostavno nismo mogli da je ostavimo i razočaramo je”, kaže Marija, koja je u međuvremenu rodila.
Dodaje da Bubica nikom od nepoznatih ne dozvoljava da se približi kolicima: “Zna i osjeća kako sam ja pazila njene bebe, tako i ona našu sada”.
Iako je u vrijeme kad je Bubica ušla u njihov život, čekala prinovu, kaže da se nijednom nije pokolebala da je udomi.
“Ne, nije nam bila prepreka da je udomimo zato što nam stiže beba. Sva moja djeca odrastaju uz životinje. Bubica je sada najbolja drugarica mojoj petogodišnjoj ćerkici, zajedno jedu, spavaju, šetaju. Ćerka je nedavno bila bolesna od virusa i pod temperaturom, Bubi je ležala pored nje, čuvala je”, kaže Marija.
Dodaje i da su svi Bubičini štenci srećno udomljeni i da Bubica sada živi život kakav je zaslužila - bezbrižan, sa puno ljubavi i pažnje.
Bezbrižan život danas ima i Tina, koju je iz podgoričkog skloništa za napuštene životinje prije osam godina udomila Bojana Mijović. Tina je, kako su joj ispričali, nađena na ulici u avgustu, 2011.
“Uzela sam to malo, začupano, premršavo stvorenje iz podgoričkog azila 24. novembra, dva dana prije mog rođendana. Odlučila sam da uradim nešto dobro za drugog. Višegodišnja želja da uzmem psa je konačno bila blizu ostvarenja. Ohrabrila sam se i poslije višemjesečnog pregledanja fotografija pasa koji su bili na raspolaganju za usvajanje, ugledala te oči”, ispričala je Bojana “Vijestima”.
Uslijedio je odlazak u podgoričko sklonište na Vrelima ribničkim. Dok je razgledala po boksovima i tražila je, drugi psi su lajala i nametali se, a Tina je bila mirna.
“Nije ni mrdnula kad sam joj se obratila. Drugarica me pitala jesam li sigurna da hoću baš nju. Da, baš, baš nju! Bila je mirna, tresla se, ne znam da li od straha ili hladnoće. Možda oboje”, dodaje ona.
Tina se kod Bojane odomaćila već u pet šopu, gdje su iz skloništa pošle u nabavku, za opremu i hranu.
“Zaspala je u korpi već odabranoj za nju, tamo u radnji, a ja sam zaplakala. Obećala sam joj da joj više nikad neće biti hladno”, prisjeća se Bojana prvih dana sa Tinom, koja je nedavno proslavila osmi rođendan.
Tina je, kaže ona, usrećila cijelu njenu porodicu: “Najbolje je opisuje rečenica koju je izgovorio moj tata - Tina nam je donijela radost”.
Porodica Mijović je prije nekoliko mjeseci dobila i novog člana.
“Rodila sam kćerku, a Tina je njena prava starija sestra, malo ljubomorna, zaštitnički nastrojena, poštuje konkurenciju i ne dira bebine igračke. Mi smo nerazdvojna trojka i moje dijete od prvog dana odrasta uz psa. Tako će biti uvijek. Tina je moja veselica, živahna i razigrana kao i prvog dana. Odavno smo se složile da nema veze što ne zna kad je rođena, dobila je drugu priliku i od kad je dio mog doma, slavimo zajedno”, priča oduševljeno Bojana, i navodi citat Marka Tvena, koji je rekao da “pas ima sve odlike čovjeka, ali nijednu njegovu manu”.
“Zato usvojite psa, tako dobijate savršenog prijatelja koji će vam zaista biti beskrajno zahvalan”.
Da je udomljavanje pasa neprocjenjiva nagrada, poručuje i Milena Bošković.
Ona je dobermana Malog udomila prije dvije godine. Pas je rođen na ulici, sa oko dvije godine je odveden u azil, gdje je proveo godinu i po. Neuspješno je udomljavan, a ispričali su joj i da je preživio traumu, o čemu svjedoči i gubitak tri očnjaka i strah od štapa.
Milena je odrasla na selu, okružena životinjama, pa je gdje god bi živjela - imala ljubimca.
“Kada sam u Budvi našla stan koji ima ograđeno dvorište, pored mačke sam željela da udomim psa. Htjela sam što većeg, kako bih imala veću obavezu - Budva je zimi jako depresivna i željela sam da svoju energiju i vrijeme uložim u nešto od čega ćemo i ja i još neko imati koristi. Pas je bio pravi izbor”, priča ona.
O dobermanu koji danas živi sa njom i dvije mačke, čula je prvi put na Fejsbuk stranici udruženja “Ruka-šapi”. Pomislila je da je predugo u skloništu i da mu je potrebna pomoći.
Udomljavanje životinje je, kaže poručuje ona, velika odgovornost, ali i neprocjenjiva nagrada: “Unio mi je radost u život. Dani su mi ispunjeni smijehom i ljubavlju… O njegovoj sreći je suvišno pričati, to je potpuno drugi pas! Sigurna sam da je odluka o udomljavanju jedna od najboljih koji sam donijela u životu. Da imam uslova, udomila bih sigurno još pasa”.
Nema opasnih pasa, samo loših vlasnika
Iako je imala podršku porodice i tadašnje cimerke, Milenu Bošković su mnogi odvraćali od ideje da udomi dobermana Malog.
“Govorili su kako je to opasna rasa i kako će me napasti. Nisam se puno obazirala na to… znala sam da je životinji potrebna hrana, topao dom i ljubav, i ako mu to podarim, neće biti nikakvih problema”, kazala je ona.
I problema nije bilo. Osim sa ljudima. Gostima bi govorila da Malog, prilikom ulaska u stan, ignorišu, da ga puste da im sam priđe i onjuši ih i da im povjerenje pokazuje spuštanjem glave da se mazi.
“Bilo je onih koji to nisu slušali, pa su išli direktno na njega, a kada on refleksivno odreaguje u znak upozorenja, govorili su da je agresivan… Dobijala sam i komentare kako oni znaju sa psima, ali poenta nije bila u njima, već u psu - on je taj koji ima problem. Bilo je potrebno samo znati kako mu prići”, objašnjava Milena.
Dodaje i da nema opasnih pasa i da njihovo ponašanje zavisi od vlasnika.
U međuvremenu se udaljila od ljudi koji joj ne prijaju, promijenila više cimerki i cimera, kod nje su dolazili i turisti, a Mali se, kaže, sa svima dobro slagao.
Kontakt sa životinjama umanjuje sklonost za alergije
Kod djece koja su više u kontaktu sa životinjama, manja je vjerovatnoća pojave astme, ekcema ili alergija, objavio je nedavno magazin “New Scientist” rezultate studije univerziteta u Geteborgu, u Švedskoj.
Od 1.029 mališana uzrasta sedam i osam godina, koji su učestvovali u istraživanju, alergijama je bilo sklona skoro polovina (49 odsto) one djece koja su prvu godinu života provela u domu bez kućnih ljubimaca. Postotak je niži (43 odsto) među djecom koja su kao bebe živjela sa jednim ljubimcem, a 24 odsto kod djece koja su živjela sa tri ljubimca. Dvoje djece je odrastalo sa pet ljubimaca i nijedno od njih nije imalo alergije, pokazalo je istraživanje švedskog univerziteta.
“New Scientist” je objavio rezultate i drugih sličnih istraživanja i tvrde da svako ukazuje na to da veća izloženost životinjama, znači i veću zaštitu.
Bonus video:
