Četiri godine više od vijeka ne sprečavaju Vasiljku Šćepanović da svakog mjeseca iz sela Lazarev Krst ode do Danilovgrada, podigne penziju i obavi trgovinu. Zagarački zaseok u kojem živi udaljen je od grada sedam kilometara.
Tu Vasiljka, najvjerovatnije najstarija žiteljka tog kraja, provodi dane već 85 godina, od udaje. Iz sela na obroncima Garča neće da ode ni sad, kad su "noge počele da je poboljevaju".
Ekipa “Vijesti” je prije par dana bila njen gost. Lavež psa upozorio je staricu da se neko primakao kući i odmah je, oslanjajući se povremeno na štap, izašla. Srdačan doček za neznane goste, nudi ih kafom, a kad se otvorila priča, Vasiljkina sjećanja navirala su kao bujica.
"Teško me zapalo. Život mi je težak bio. Muž mi je rano umro, đeca su ostala mala... Školovala sam ih bez ikakvih primanja, sve sam sama radila. Umrla mi je šćer i dva sina, braća su mi pomrla, trojica, umrla i jedna sestra. Sve sam to izdržala. Sve prosto pri đeci. Najteže je kad đeca umiru, a ja sam troje sahranila”, priča sjetno starica.
U prostoriji u kojoj sjedimo sa njom sto, dvije fotelje, kauč, šporet na drva.. U jednom uglu bidoni - neki puni vode, neki prazni, u drugom gomila posloženih ćepanica. Žali za minulim vremenima, kada je selo bilo puno ljudi i kad je kamenitim Zagarčem odlijegala dječja graja, kada se uveče pjevalo, guslalo i sjedjelo uz oganj.
Lazarev Krst je sada skoro pust, tek vikendom život se na kratko vrati u selo.
"Pamtim kad je sve ovo bilo naseljeno, kuće pune ljudi. Svi su držali stoku, a viđi danas, nema niko. Ako dođu na dvije ure i odmah bježe u grad. Ja neću odavde. Ovdje su mi kuće od dva pokojna sina, ža' mi ih je zatvorit'”, kaže ona.
Starica priča o djeci, mužu, unučadima, zetu, snahama. Ređa događaje hronološki od kad je četvoro rodila, podizala, školovala...
"Nije me bog žalio. Ne znam da li bi me manje boljelo da ovo troje što su umrli nisam ni rodila. Ipak, sad mi dolaze unučad, zet mi je juče bio. Zovu me da idem kod njih, pitali su me i hoću li u dom staraca, ali neću. Neću nikuđ odavde dok me ne ponesu pred crkvu ili ako pa'nem, pa odem u dom staraca i tamo umrem", kazala je ona.
Rođena u komanskoj Lužnici u familiji Radulovića kao prvo od sedmoro djece, Vasiljka kaže da je za njenu dugovječnost zaslužno selo, tamošnji način života, rada i ishrane.
"Po meni to je do sela, a i prije smo se zdravije hranili. Skoro sva hrana je bila domaća, ovdje proizvedena. Više se radilo, ali bilo je bolje i zdravije, domaće meso, domaći sir, skorup. Trpeze su bile pune. Ne bih mogla u gradu da živim, nisam nikad ni naučila ni mogla da se priviknem na život tamo. I ranije sam samo gledala da što prije završim kupovinu i nazad da radim ođe. Cio sam vijek radila”, kaže ona.
Starica priča i kako, u gotovo pustom selu, provodi dane. Ujutro zamijesi hljeb, izađe pred kuću, malo prošeta, sjedi, vrati se u kužinu, sprema jelo, gleda vijesti...
"Znaš kakav hljeb pravim, samo kad je brašno dobro. Ne mogu ja onaj kupovni da jedem. Ođe po cio dan sjedim, neko me zovne, neko dođe, neko pođe... Izađem napolje, vratim se u kuću, upalim televizor i gledam vijesti dok mogu, kad ne mogu idem u krevet. Ne idem u selo, na noge ne mogu nikuđ. Najgore mi je što me bole koljena, ali dok se dižem, dobro je”, kazala je ona.
Objašnjava i zašto ide za penziju, a ne čeka da joj je poštar donese na vrata.
"Donio bi meni poštar penziju, ali ja bih isto morala da idem u grad da potrgujem, pa mi je lakše ovako", kazala je ona.
A sva njena primanja su stotinu eura. Od toga, raspoređuje za život. Kada smo je pitali zašto ne koristi pomoć geronto domaćica, rekla je da joj nemaju što pomagati, jer to što joj treba radi sama.
Kad smo se pozdravljali, ustala je da nas isprati, jer, reče, gosti se ne prate sjedeći. Ostavili smo je u zaleđu planine, da čeka subotu i unuka, kako bi zajedno pošli u grad u nabavku.
“Ako me napuvaš, bolje ti je bježi”
Na dug vijek, možda je, ka že, uticalo i to što je ništa sem svoj posao nije zanimalo.
"U selu ćeš čuti da sam mirna, vazda sam bježala od svađe, ali ako me napuvaš, bolje ti je bježi. Mene ništa nije zanimalo bez svoj posa'. Neka radi ko šta hoće. Prije je bivalo da se skupi po dvadestoro, sjede, šale se i niko se ne naljuti, a danas, malo ako se našališ, napnu nos. Ne diraj ga, brate, i mirne si duše. A i ti što se ljute, i što ne mogu bez svađe neka sjede doma, najljepše im je tako", kazala je ona.
Nekad se radilo više i živjelo bolje, danas se sjedi
Iako tvrdi da je život na selu bolji, kaže da ne bi nikome govorila da se vrati selu, jer ne želi da se miješa ni u čije odluke.
"Nemam ja kome što da poručujem. Svak' zna kako mu je najbolje, pa ako će da se vrću neka se vrate, a ako neće, neka neće. Prije se bolje živjelo nego sad. Više se radilo, narod je držao stoku i živio dobro. Sad ne drži niko ništa, ni kokošku, sad se sjedi. Niko nema ništa, bez što kupe sa pijace, a kad je tako nije nam ga pravo ni dat'. Da mogu, ja bih držala i kravu i kokoške i sve. Dok sam mogla imala sam i po tri krave, izdizala u planinu, imala ovce, koze, a sad nemaš đe u čitavo selo kupit' kilo varenike da bi ne znam koga spasilo”, priča ona.
Ne može precizno da se sjeti kada je prestala da se bavi stočarstvom, ali naglašava da “ima komad vremena od tad”.
“Bog neka ti kaže koliko imam godina, da ti pravo kažem. Jedno vrijeme sam imala i koze, ali sam viđela da ne mogu ni to, bez da se neđe slomim, a kuđ bi tad? Ko će da te drži kad ne možeš nikuđ? Od tad nemam ni koze ni krave”, kazala je ona, prisjećajući se dana kada je sa mužem "preko Crne Gore ćerala prasad i prodavala na pijaci u Kotoru", izdizala na Lukavicu, pravila skorup.
Galerija
Bonus video:
