Ne zvuči baš kao prava preporuka: “Ili u planine ili na more sve je samo na sat vremena udaljenosti" - tako hvale Podgoricu na službenom turističkom sajtu.
Je li to sve što može da se kaže o glavnom gradu Crne Gore?
Da se iz njega brzo može otići?
Kako god, 187.000 stanovnika živi ovdje, četrvtina Crnogoraca.
U rubrici „interesantna mjesta" na “Lonely Planet" za istočnu Evropu, pod imenom Podgorica do skoro nije bilo ničega. U najnovijem izdanju se nabrajaju tri umjetničke galerije i jedna crkva. I to je sve ?
Prva osoba, koja nam je nešto mogla reći na ovu temu, sjedela je pored mene na letu za Podgoricu. Tijana, 23 godine, studira u Mastrihtu evropsko pravo i želi da doprinese pripremama svoje države za učlanjenje u EU. Šta ima da se vidi u Podgorici? Tijana gleda pola sažaljivo -pola izvinjujuće.
"Iako je moj rodni grad, pošteno je reći tamo stvarno nema šta da se vidi. Pa dobro, jedno brdo i par parkova za džogiranje i Delta za šoping”, uspijeva Tijana nekako da se ipak nečega i sjeti.
"Dje ćes" pita Pero Popović za drobrodošlicu. U jednoj uskoj dvospratnoj kući na obodu gradskog centra ovaj 29-godišnjak sa dva prijatelja drži Hostel Podgorica, jedan od četiri hostela u gradu. Kuća je mala i udobna, atmosfera familijama.
Kod njega noće prije svega ruksak-turisti, kaže Popović.
Podgorica je dobro smještena u sredini Crne Gore, na putu kojim puno balkanskih putnika iz Bosne ili Srbije ide ka Albaniji ili Istanbulu. Iz Podgorice, u jednodnevnom izletu, možete obići prirodne ljepote Crne Gore, poput Skadarskog jezera ili Nacionalnog parka “Lovćen”. Ali, Pero Popović je sebi zacrtao kao cilj da svojim gostima približi Podgoricu. Napravio je i sopstveni plan grada, na kojem su ucrtane top-ten zanimljivosti, sem toga restorani sa tradicionlanom kuhinjom i barovi sa “dobrom atmosferom".
Pero, koji inače potiče iz Novog Sada u Srbiji, voli Podgoricu: “Ovdje je svako veče subota veče. Grad ima jednu dobru energiju".
Onda, ništa nego pravo u grad! Ulica slobode se svako veče pretvara u pješačku zonu. Mladi parovi korziraju, zajedno žene na visokim štiklama i muškarci sa torbicama, koji izgledaju tako kao da su uvijek spremni za sljedeći “deal”.
Žene sjede na ivici ulice i prodaju cigarete, grupice romske djece pokušavaju da isprose koji cent. Centar grada je, da kažemo, pregledan.
Skoro da nema „prodavnica iz lanaca", “McDonald” filijalu će te zalud tražiti Vlada je nedavno odbila. Umjesto toga, u restoranu "Skadarlija" velika porcija „podgoričkih popeka", jedna vrsta tradicionalnog “cordon blue” sa pomfritom.
Ulica slobode se završava na početku brda Gorica: tu je i stadion, na kojem je fudbalska reprezentacija Crne Gore uspjela da igra neriješeno sa Engleskom za mladu državu događaj od nacionalnog značaja, iako ni to nije pomoglo da otputuje za Brazil.
Pri šetnji gradom sljedećeg jutra upada u oči prije svega nepostojanje bilo kakvog arhitektonskog stilskog jedinstva: dominira divlja mješavina betonskih stambenih blokova, jednospratnih, seoski djelujućih kuća sa drvenom fasadom uz moderme kancelarijske zgrade. Centrala Komunističke partije je obložena zelenim mermerom. Pred svakom kućom betonski trotoar je različite visine, između zvijere rupe, napukline, čak i mali rovovi. Na metalnim poklopcima po ulicama je ugravirano "Titograd”, kako se Podgorica zvala od 1946. do 1992.
Ostaje da vidimo top-ten Pera Popovića: pored male crkve sa zapuštenim grobljem iz X vijeka, gore na partizanski spomenik na Gorici. Onda ponovo dolje pored dvije statue pjesnika i 2005. godine otvorenog mosta “Milenijum” 160 metara duga, viseća, kosa konstrukcija simbol Podgorice. Dalje do pravoslavnog Hrama u novijem dijelu grada, koji je poslije 20 godina gradnje prošle jeseni napokon osvještan. Jedan mali kameni most iz 15. vijeka vodi preko jedne od pritoka Morače: most je posljednji očuvani dio osmanske trvđave, čije ruševine danas služe mladim parovima kao „salon za povlačenje". Pa pored Sahat kule iz 1667. godine, koja odskora ponovo ima sat.
"Najnevjerovatnija zanimljivost" knjižara ispod mosta
Šetnju završavamo u „Karveru“, po svemu sudeći najnevjerovatnijoj zanimljivosti grada: ova knjižara se nalazi u jednom nekadašnjem turskom kupatilu ispod betonskog mosta sa velikom ulicom. Pored protiče jedna rječica sa pogledom na grafitima ispisane betonske stubove mosta, tako da možete da sjedite napolju i posve opušteno za malim stolom pijete kafu, slušate muziku i poslije da se provrzmate kroz knjižaru.
U Ijetnjim mjesecima, kada je prosječna temperatura oko 32 stepena, ispijanje kafe je ionako moguće samo u hladovini, pa makar i ispod jednog prometnog mosta.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
