Iako je u njegovoj kući, zbog Golog otoka i ruske krtole, Rusija bila prećutno zabranjena tema, prof. dr Milo Mrkić priznaje da je na rođenju inficiran ruskim virusom. Zbog toga je roditeljsku kuću u nikšićkom selu Dragovoljići pretvorio u Ruski dom koji je nazvao imenom svoga oca Mikonje Mrkića. Dom, za koji se nada da će postati centar crnogorsko-ruske nauke, tehnologije, ekonomije, kulture i duhovnosti, nalazi se u Moskovskoj ulici, za koju u Dragovoljićima vjerovatno još niko nije čuo. Tabla sa nazivom stoji pripremljena i penzionisani profesor podgoričkog Mašinskog fakulteta samo čeka pogodan trenutak da mještane upozna sa nazivom, trenutno bezimene, ulice.
Zbog ruske krtole na Goli otok
“Moj otac Mikonja je 1949. godine završio na Golom otoku i tamo proveo godinu i po. Iako sam probao da ga 'otvorim' da priča o tome, nijesam. Od drugih sam saznao da je zbog krtole završio na Golom otoku. Tada smo sadili rusku i švapsku krtolu i za nesreću te 1949. godine ruska krtola rodi kao nikad - bilo je čak i komada od dva i po kila. Pitali ga u selu kako mu je rodila krtola i on se pohvalio da je ta ruska rodila nikad bolje. Dovoljno za Goli otok. Iako se u našoj kući nije pričalo o Rusiji virusom sam izgleda inficiran po rođenju”, priča prof. Mrkić koji je, kako reče, rođen 1942. godine u Bukoviku, na koti 1.300.
Otac je želio da mu sin bude ljekar, ali Milo je, zbog dobijene stipendije, završio hidroenergetiku na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Kao magistrant i doktorand usavršavao se na moskovskom i lenjingradskom institutu, sarađivao sa ruskim naučnim institucijama u oblasti hidroenergetike, a kao mašinac radio je na projektima sa ruskim partnerima - fabrika za aluminijumski prah u opštini Kolašin, u Mateševu, i industrijska proizvodnja stambenih elemenata u Podgorici, u Dajbabama (poklon grada Moskve Crnoj Gori nakon zemljotresa 1979. godine). I turistički je više puta putovao u zemlju careva i zavolio Ruse, a posebno, kako reče, Ruskinje, mada je njegovo srce osvojila odiva Durutovića iz Brezana, sa kojom je dobio kćerku i sina.
„Kada sam se penzionisao proradio je onaj osjećaj sramote da kuća u zavičaju ostane zaključana. Moja djeca nemaju ambicija tu da žive i u meni se probudio onaj uspavani ‘ruski virus’ i odlučim da kuću pretvorim u Ruski dom i da je posvetim ocu. Već je stigao dio moje biblioteke na ruskom jeziku, Taras Buljba u mesingu, ikona Bogorodice iz Rusije, babuške iz olimpjiske 1980.godine, časopisi”, pokazuje profesor ruski kutak.
Solarna elektrana, etno selo...
Međutim, dr Milo nije stao na tome. Nedavno je, sa bratom od strica Dragišom Mrkićem osnovao NVO “Pavle Apolonovič Rovinski”.
“Udruženje nije osnovano sa ciljem turističkih posjeta, već da bi, prvenstveno sa ruskim partnerima, preko projekata razvilo naučno-tehnološku, ekonomsku, kulturnu i duhovnu saradnju. Trenutno imamo u planu četiri projekta”, objašnjava Mrkić.
Prvi se tiče izrade spregnutih ekoloških hibridnih sistema obnovljivih izvora energije u ruralnoj zoni, dok se drugi odnosi na gradnju mini solarne elektrane.
“Na Bukoviku bi napravili crnogorsko-rusko etno selo koje bi nosilo ime Pavle Rovinski, dok bi na Kobiljoj glavi uradili repliku Njegoševe kapele, ideja koju nosim 20 godina. U selu ima 110 domova, ali i blizu 50 neženja. Ko zna, možda bi nam i nevjeste dolazile iz Rusije”, kaže Mrkić.
Njegov brat od strica Dragiša, koji je i zamjenik direktora novoosnovane nevladine organizacije, već je uveliko zagazio u priču o etno selu.
“Roditeljsku kuću, koja je na spratu, renovirao sam i napravio četiri bungalova, a tu je i Milova kuća. Želja mi je bila da moji unuci zavole đedovinu, da ličnim primjerom pokažem da rodni kraj ne treba zaboraviti i da nije sve u gradovima. Još samo da priča o selu zaživi, da dolaze ljudi jer tamo gdje ne dolaze ljudi nema ni kuće ni ognjišta“, kaže Dragiša, penzionisani profesor matematike koji je radni vijek proveo u Vrbasu.
A selo bi, smatra on, bilo idealno za likovne kolonije, književne večeri, školu u prirodi.
Uskoro će, kaže Milo, otvoriti sajt kako bi stvorili mogućnost da sa u Rusiju nađu partnere za planirane projekte. Udruženje trenutno broji 19 redovnih članova, a tu su i oni počasni, poput Marijane Papić, direktorice škole „Pavle Rovinski“, prof.dr Radmila Marojevića, dok je za počasnog predsjednika izabran Hadži Radovan Radović, koji je projektovao 20 crkvenih objekata i uradio umjetničku repliku za kapelu na Kobiljoj glavi.
Pavlu Rusu srce ostalo u Crnoj Gori
Pavle Apolonovič Rovinski, poznati naučnik (slavista, etnograf, geograf i istoričar), publicist, bibliograf, revolucionar, bio je strastveni putnik čije je geslo bilo – "putovanje je moja misija".
Od 1879. do 1906, sa kraćim prekidima, živio je u Crnoj Gori, kojom je prokrstario uzduž i poprijeko, uglavnom pješke. Lako je uspostavljao kontakt sa ljudima, pomagao bolesnima i nemoćnima, davao savjete i mirio zavađene i bio je drag i dobrodošao gost u svakoj crnogorskoj kući, a ljudi su ga iz milošte zvali Pavle Rus.
Napisao je brojne studije, rasprave i članke o Crnoj Gori, a njegovo najznačajnije djelo koje je nastalo kao rezultat gotovo trodecenijskog istraživanja je “Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”. Ta višetomna edicija predstavlja svestranu i detaljnu sliku Crne Gore (geografski uslovi, arheologija, etnografija, istorija, kultura, savremeno stanje), koju je smatrao svojom drugom domovinom. Ostala je zabilježena njegova izjava: "Tamo mi je ostalo sve čime je živjelo i kucalo moje srce što se ničim ne da dopuniti ni zamijeniti".
Bonus video:
