Razorni zemljotres, koji je prije 35 godina zadesio naše primorje, doveo je do vanrednog stanja u Crnoj Gori, a prvi koji su, usljed nestanka struje i prekinutih veza, krenuli da šire informacije o tome gdje je pomoć urgentna bili su radio amateri.
Tako su i Blagoje Damjanović Damjan i Vojo Grbović, članovi kluba radio amatera sa Žabljaka, zajedno sa načelnikom, sada pokojnim Vlajkom Roganovićem, i danju i noću tih dana bili u neprekidnoj komunikaciji sa kolegama sa svih strana svijeta.
“Zatresao se i Žabljak žestoko toga jutra i ubrzo je stigla informacija da je naše primorje zadesio jak zemljotres. I ništa više, jer je nestala struja. Oko 10 časova dobili smo poziv od načelnika Roganovića da se odmah javimo u zgradu stare pošte, gdje su nam bile prostorije i oprema”, pričaju Damjan i Vojo za “Vijesti”.
Uključili smo agregat za struju, aktivirali tastere na radio uređaju i odmah začuli konfuziju zvukova i razgovora na bezbroj jezika
Tog 15. aprila 1979. godine, u 7 sati i 19 minuta, zemljotres jačine 7 stepeni Rihterove skale pogodio je Crnu Goru. Epicentar je bio u moru, petnaestak kilometara od crnogorske obale, između Bara i Ulcinja. Trajao je desetak sekundi i uglavnom se osjetio duž crnogorske i albanske obale. Poginula je 101 osoba u Crnoj Gori, 35 u Albaniji, a preko 100.000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom.
Vlajko, Blagoje i Vojo su odmah pristupili postavljanju neraspakovanog radio uređaja, tada najsavremenijeg, japanskog Trio TC 510 i montaži antenskog stuba visokog deset metara.
“Donijeli smo i dva kreveta u kancelarije jer je uspostavljeno neprekidno dežurstvo. Uključili smo agregat za struju, aktivirali tastere na radio uređaju i odmah začuli konfuziju zvukova i razgovora na bezbroj jezika. Tek u 12.10 smo uspostavili prvi kontakt na našem jeziku sa Rajkom iz Bara.
Damjan i Vojo kažu da su, koliko i oni, bili aktivni i radio amateri iz Titograda, Nikšića, Bijelog Polja, Kolašina, Pljevalja i Ivangrada (Berane). “Svi smo mi bili samo posrednici u saopštavanju informacija koje smo na zahtjev 'cijelog svijeta' dobijali od Rajka. A prosleđivali smo ih svakom ko ih je tražio. Širom naše tadašnje zemlje fonetski a prema inostranstvu Morzeovim kodom. Najčešće su to bili spiskovi nastradalih i povrijeđenih, podaci o stanju na putevima, o onom što je neophodno tim ljudima. O medicinskoj opremi koja nedostaje, šatorima, krevetima, posteljinama, garderobi, hrani... I vrlo često ponovo jer su se podaci iz trenutka u trenutak mijenjali. I tako danima sve dok se panika slegla a život počeo funkcionisati”, sjećaju se Damjan i Vojo.
Sa Žabljaka je istog dana pokrenuta akcija prikupljanja pomoći, građani su se sponatno organizovali, odmah je reagovala i opštinska vlast. Prema primorju su krenule cistijerne sa vodom za piće, majstori za gradnju...
Prva vijest: Ne pitajte ništa, Bara više nema, i dalje se sve ruši
Rajko iz Bara je bio prvi sa kojim je uspostavljen kontakt. “Nikad mu nijesmo saznali prezime i nikad ga nijesmo vidjeli”, kažu Vojo i Blagoje.
Kad su ga pitali za situaciju u Baru dobili su odgovor od koga im se , kako kažu, i danas zaledi krv u venama: “Ne pitaj ništa, Bara više nema. 'Agava' je skroz srušena i dalje se sve ruši, na sve strane je prašina i dim”.
Osim Bara, teško su oštećeni stari gradovi Kotor, Herceg Novi, Budva i Ulcinj. Obnova je trajala desetak godina.
Bonus video:
