Branko Đurović, dvadesettrogodišnji momak iz Bogetića, desetak kilometara od Nikšića, voli da slika i već je imao izložbu nazvanu “Tragom mašte”. Rekreativno se bavi sportom a na prvom treningu, koji je bio i takmičenje na specijalnoj olimpijadi, bacio je kuglu sedam i po metara i osvojio zlato. Voli da glumi, igra, a rado zapjeva krajiške i crnogorske pjesme. I… Branko ima Daunov sindrom.
“Branka sam rodila nakon 13 godina braka kada smo prestali da vjerujemo da ćemo dobiti dijete. On je naša radost i potpuno nam je promijenio život. Kada se rodio dobio je desetku na rođenju. Bio je jedna lijepa vesela beba i niko nije mogao primijetiti da ima nekih problema. Sa sedam mjeseci je slagao lego kocke, zvao tata, mama, baba i govorili su za njega da će prije progovoriti nego prohodati. Nažalost, to se nije dogodilo”, priča Brankova majka Mira koja je, kada ih je posjetila ekipa “Vijesti”, proslavljala 60. rođendan.
Kada je Branko napunio godinu, njegovi roditelji, majka koja je rodom od Perića iz Knina, i otac Mitar, vojno lice u penziji, vidjeli su da nešto nije u redu.
“Kada je imao dvije godine koridorom sam otišla kod mojih. I majka i brat, koji je ljekar, odmah su vidjeli da sa Brankom nešto nije u redu. Rekla sam im da i ja to znam ali da mi je teško sebi da priznam. Od tri godine počela sam da ga vodim kod logopeda i riješila sam da uradim sve što mogu da ga obrazujem”, priča Mira dok Branko pokazuje likovne radove koje je uradio kući i u Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju.
Mitar ponosno donosi Brankove medalje sa raznih takmičenja. A Branku sve ide od ruke - stoni tenis, trčanje, košarka, a posebno bacanje kugle.
Iz Trebinja, gdje su Đurovići bili za vrijeme rata i gdje je Branko i rođen, sele se za Nikšić. Željeli su da Branku pruže što bolje uslove.
“Sa šest godina je pričao nekim svojim jezikom koji mi razumijemo. Nijesmo ga sputavali u tome i stalno smo mu davali podršku da priča. Stalno sam mu govorila da je on moja pametnica i da razumijem to što priča. Svi su ga voljeli i on nikada nije imao kompleks da mu nešto fali”, kaže Mira, a Branko šeretski dodaje da ga i sada svi vole.
“Onaj ko kaže da se ljudi okreću za njegovim djetetom koje ima problem vjerovatno je svoje dijete sakrivao, pa se čudi zašto se ljudi okreću kada se pojave u javnost. To je zato što je i za njih to novost”, smatra Mira koja nigdje nije išla bez Branka.
Završio je osmogodišnju školu u specijalnom odjeljenju “Olga Golović”. Bilo je to u periodu kada se u Krajini njegove majke pucalo.
“Kada mi je bilo najteže on ide u školu i kaže - pjevaj mama. Onda nas dvoje pjevamo, suze idu, ali idemo dalje”, prisjeća se Mira i na Brankovu molbu njih dvoje opet zapjevaše krajiške pjesme.
Branko pokazuje svoje likovne radove, Foto: Ivan Petrušić
Ali i crnogorske, jer Branko voli i jedne i druge.
“Volim muziku. Slikao sam se i sa Sergejem. Volim da slikam, prepisujem knjige, volim moje Bogetiće jer je to moja đedovina. Volim sport, Dnevni centar gdje mi je super društvo, gdje su odlični vaspitači i direktorica. Posebno volim da bacam kuglu, ali kako nemam kuglu bacam kamen težak preko pet kilograma i sada već dobacim osam i po metara”, priča Branko, a majka Mira pomaže u riječima koje nijesmo baš najbolje razumjeli.
Mitar smatra da bi lokalna uprava i država morali da više vode računa o mladim sportistima sa smetnjama u razvoju.
“Oni tri dana pred neko takmičenje idu u Ekonomsku školu i vrate se sa medaljama. Šta bi tek bilo da vježbaju duže. Svuda u okruženju pridaju pažnju djeci sportistima a ovdje ne”, kaže Mitar.
Branko nema djevojku, mada priznaje da se brzo zaljubi i još brže odljubi. Među simpatijama je bila i vaspitačica Mira iz Užica.
Čitav kolektiv Dnevnog centra dao desetku iz drugarstva
Brankovi roditelji su apelovali na državu da promijene zakon po kome mladi do 27. godine mogu da borave u Dnevnom centru. Smatraju da tu granicu treba pomjeriti, ili izgraditi domove u kojima bi mogli da borave i nakon 27. rođendana.
“Brankov drug Vuko uskoro puni 27 godina i mora da napusti Dnevni centar. Nastavnicima suze idu od tuge gdje će on, a Vuko se prvi put ne raduje rođendanu. Treba im obezbijediti da mogu da borave i nakon 27. godine. Ti zakoni su polovični i moraju se promijeniti. Šta su postigli sa ovim što će par godina ostati u Dnevnom centru. Mi treba i da biramo ko će raditi sa našom djecom. Skidam kapu ovim mladim ljudima u Dnevnom centru. To su divni ljudi sa osjećajem koji toliko ljubavi pružaju našoj djeci”, kaže Mira, a Branko je čitav kolektiv dnevnog centra ocijenio desetkom.
Nadaju se da će sinu ostaviti stan
Đurovići su od vojske dobili nešto novca za rješavanje stambenog pitanja i kupili Branku stančić u Šapcu. Ali, Branko ne želi da ide iz Crne Gore, a vrijednost stana je toliko pala da za njega mogu da dobiju samo nekoliko hiljada eura. Kredit ne mogu da uzmu jer Mitar prima penziju iz Srbije, a i kada bi mogli ne bi imali od čega da žive. A htjeli bi da Branku kupe stan u Nikšiću.
“Od novca što nam je tada ostao sredili smo ovaj dio porodične kuće koji nam je pripao. Voljeli bi da možemo da Branku kupimo stan u Nikšiću da mu sve bude blizu, jer godine brzo idu i moramo misliti o tome da kada umremo Branku sve bude na dohvat ruke”, kaže Mira i žali se da je osoba bez državljanstva.
“Ni Hrvatska ni Crna Gora neće da mi daju državljanstvo. Dobila sam ja obećanja i sa jedne i sa druge strane da će sve biti završeno ali sve je ostalo samo na obećanju”, kaže Mira.
Galerija
Bonus video:
