Za tringo novo, svitno crnogorsko nekada su naši gordi đedovi vodili na pazar volove iz jarma ili konja pod sedlom. Nerijetko je vlasnika mijenjao i najvredniji dio đedovine. To su bila vremena kada su Crnogorci, nerijetko i oni kojima to ni po čemu nije pripadalo, htjeli, makar po nošnji, da liče na svog gospodara i njegovu svitu.
A narodu koji bi valjda čitav mogao u svitu pristaje i svitna nošnja pa smo vjerovatno jedini na planeti koji su prvo dobili tu lukusuznu vladarsku svitnu nošnju, nazvanu tako zato što je pravljena od zelenkaste čoje koja se zove svita, a tek kasnije, kao njenu kopiju, narodnu suknenu nošnju.
Mika Rakočević, Foto: Luka Zeković
Svitna je makar kao skupi ukras i eksponat opstala svih ovih decenija zahvaljujući vještini malobrojnih zanatlija među kojima posebno mjesto, zasluženo, ima porodica Rakočević iz Bijelog Polja. Zahvaljujući vještim rukama Radmile - Mike Rakočević i fotografskom oku njenog pokojnog supruga Batrića - Baća, svitno crnogorsko je krenulo sa Balšića pazara na Cetinju prije skoro četiri decenije i do danas stiglo na sve kontinente.
Sada Rakočevići kreću sa proizvodnjom narodne suknene nošnje koja je praktično potuno pala u zaborav, jer se na ovim prostorima odavno nema ni razboja ni sukna. Svakako kao i do sada ovi vješti majstori, Mika, njena porodica i žene koje je obučila, poštuju riječ struke pa u svemu imaju na umu stavove etnologa i ljudi koji su dobri poznavaoci starine i tradicije.
U vrijeme kralja Nikole svaka kuća, koja je imala uslove, morala je da zasadi murvu zbog lišća kojim se hranila svilena buba i prvilo platno za košulje
Tkanje je posljednjih decenija zamrlo na ovim prostorima pa je i Markuš prije nekoliko godina jedva, u nekom selu na granici sa Srbijom, našao jedan horizontalni razboj za postavku muzeja.
“To je bilo pred nestajanjem i ako sad Rakočevići uspiju da vrate sve te nošnje sa ovog i širih prostora to će biti velika vrijednost i naći će mjesta i u postavci muzeja”, kaže Markuš.
Etnolog Zorica Mrvaljević objašnjava tu čudnu situaciju kako je prvo nastala svečana svitna nošnja pa onda neuporedivo skomnija i jeftinija narodna.
“Laik bi pomislio da je prvo nastala narodna nošnja, ali nije tako. Starija je svečana i ona je prvobitno bila vladarska, vlastelinska. A onda je narod počeo da, sa materijalima koji su mu bili dostupni, da imitira svoju vlastelu. Od ko zna kad narodnu nošnju ne možete vidjeti na filmu ili predstvi, a kamoli negdje drugo. Rakočevići sada vraćaju tu nošnju i to vjerovatno u velikom broju varijeteta sa lokalnim osobenostima. Osim sukna oni pokreću i izradu svilenog i pamučnog ćenara (platno za košulje) i drugih tkanina. Imaju i plan da se obnovi i uzgajanje svilene bube. U vrijeme kralja Nikole svaka kuća, koja je imala uslove, morala je da zasadi murvu zbog lišća kojim se hranila svilena buba. Postoje podaci da je sredinom 19. vijeka u Boki još gajena svilena buba”, kaže Mrvaljević.
Razboj iz Bosne tkalja iz Mađarske
Za novu “tkačnicu” Rakočevići su razboj i početnu radnu snagu “uvezli” iz inostranstva.
Judit Kovač, Foto: Luka Zeković
Pošto u Crnoj Gori ne postoje majstori za razboj nabavili su ga u Republici Srpskoj u Prijedoru kod Mladena Adamovića, njihovog kuma i velikog zaljubljenika u tradiciju i starinu ovih prostora. Već je pri kraju i obuka dvije tkalje. Jedna od njih koja je već sjela za razboj je Judit Kovač, mlada Mađarica, koja se nedavno udala za momka, njenog sunarodnika, koji sa svojom porodicom odranije živi u Crnoj Gori.
Nije nošnja krpa iz Kine
Rakočevići su svoje druženje sa narodnom nošnjom i folklorom počeli prije gotovo pola vijeka. Tada su Baćo i Mika držali fotografsku radnju. To što su ljudi često tražili da se “slikaju u crnogorsko” dalo im je ideju da se bave i time i to je postalo zaštitni znak ove porodice.
“Nekada je to bilo ponos i velika vrijednost. Danas malo ko to radi kako treba. Kada sam počinjala ja sam htjela da se ulgedan na najbolje pa sam otišla u muzej na Cetinje i uzela vladarsku nošnju, a sada se ne vodi računa pa imamo i “nošnju” koja stiže iz Kine, koja nema veze sa pravom nošnjom i materijalima"
“Nekada je to bilo ponos i velika vrijednost. Danas malo ko to radi kako treba. Kada sam počinjala ja sam htjela da se ulgedan na najbolje pa sam otišla u muzej na Cetinje i uzela vladarsku nošnju, a sada se ne vodi računa pa imamo i “nošnju” koja stiže iz Kine, koja nema veze sa pravom nošnjom i materijalima. Država bi trebalo da stane iza toga da se zna šta je nošnja jer je to vazda bio znak identiteta i ponos Crnogoraca”, kaže Mika.
Pošto je riječ o vrlo skupim materijalima i vrlo komplikovanoj izradi za koju treba i vještine i vremena vrhunski urađena crnogorska svitna nošnja uvijek je bila skupa.
“Ljudi su nekada prodavali imanje da kupe crnogorsko, dok to nije zabranio kralj Nikola. Moj đed, kada se doselio iz Kuča u Bijelo Polje, da bi potpuno isplatio imanje koje je kupio dao je i trombolos, svileni tropolni pojas, kojim su se nekada opasavali Crnogorci. U Staroj varoši je postojala porodica Radović koji su bili veliki majstori. Oni pamte da su od prodaje dva muška crnogorska odijela bez dolame napravili kuću. Sada se to nažalost manje cijeni i ne cijeni se ta velika vrijednost”, kaže Mika Rakočević, koja će i dalje vesti svitno i neće se mlađima miješati u razboj.
Ženski komplet svitne nošnje, zavisno od elemenanta i bogatstva ukrašavanja, kod Rakočevića se može nabaviti do 1.800 eura. Muška svečana nošnja košta do 3.000 eura. Suknena narodna nošnja će biti znatno jefitnija jer je riječ o jefitnijim materijalima i jednostavnijoj izradi.
Galerija
Bonus video:
