Fabrika „Radoje Dakić“ nekada je bila osnov za razvoj metaloprerade i mašinogradnje, a danas je mjesto opšte propasti crnogorske industrije, ocijenio je predsjednik Koordinacionog odbora povjerilaca, Milan Vukčević.Bivši radnici su danas u krugu fabrike obilježili 67 godina od njenog osnivanja.„Ovo je tužan dan za nas, tužno podsjećanje na ono što smo izgubili, ne svojom krivicom. Ostali smo na ulici obespravljeni, nezaštićeni, izgubili smo radna mjesta, imovinu i najgore što je izgubili smo značaj u društvu i porodici. Ovo što se radi prema radnicima je poraz ljudskih prava i pravde“, kazao je Vukčević.On je rekao da radnici traže samo novac koji su zaradili, kao i da institucije rade svoj posao, da poštuju Zakon o suđenju u razumnom roku, imovinu i socijalni program.
Prosječnom radniku se duguje 30 hiljada
Prema riječima Vukčevića, prosječnom radniku „Radoja Dakića“ duguje se po 30 hiljada eura.„Glavnica duga bila je 30 miliona eura, sada je porasla na 48 miliona eura. Neko treba da snosi odgovornost jer je to dopustio. Radnici bi, samo za štetu koju država pričinjava neispunjenjem svojih obaveza mogli da dobiju četiri stana svaki mjesec i mogli bi da žive negdje, ima mnogo podstanara među nama“, dodao je Vukčević.On je rekao da ni za jednu fabriku u Crnoj Gori koja je zatvorena nije postojao program njene održivosti. Prema riječima Vukčevića, jedini program je bio da radnici odu kući.„Nije postojao neki specijalni socijalni program održivosti tih fabrika. 'Dakić' je mogao da radi nešto drugo da proizvodi sve od igle do lokomotive. Naša fabrika je primjer šta je urađeno sa Crnom Gorom, bili smo sistem koji je stvarao“, dodao je Vukčević.
Od gradova činovnika do gradova sirotinje
On je naveo da je industrijska baza u Crnoj Gori uništena, samim tim i „Radoje Dakić“.„Industrijka proizvodnja je prije dvije i po godine svedena na deset odsto. Znači, da vidim kako može da se živi. Neko se zadužio na naš račun, milijarde eura je zaduženo od samostalnosti države“, rekao je Vukčević.On je kazao da su Podgorica, Nikšić, Cetinje i gradovi na sjeveru bili gradovi radnika i činovnika, a sada su gradovi sirotinje. Vukčević je kazao da je „Radoje Dakić“ bila najveća fabrika za proizvodnju građevinskih mašina u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), a nalazila se i među većim fabrikama tog profila u Evropi. Izvozilo se u Njemačku, Austriju, Poljsku, Rusiju, Bugarsku, Tursku, Egipat, Alžir, Iran, Siriju, Kubu, Gvineju. Prema riječima Vukčevića, „Radoje Dakić“ je 1989. godine imao 4,67 hiljada radnika, a isto toliko porodica je živjelo od rada u fabrici. „Ovo je bio gigant u koji je uložen veliki novac, znanje, iskustvo i ljudski kapital“, rekao je Vukčević.On smatra da je od Crne Gore stvorena zemlja slabih institucija, a bila je, kako je naveo, zemlja moćnih pojedinaca.„Svojom ekonomskom politikom uništena je država i proglasila se nemoćnom. Država je nemoćna ako ne može da sprovede pravosnažnu sudsku presudu. Jednostavno, vlast je mogla drugačije da se postavi, da u prvom planu bude narod, ne oni“, kazao je Vukčević.
Preko četiri godine protestaBivši radnici „Radoja Dakića“ od početka 2009. godine organizuju mirne proteste i traže hitno izvršenje sudskih presuda koje podrazumijevaju isplatu 37 miliona eura. Glavnica duga porasla je na oko 48 miliona eura, pripadajuće kamate koje je potvrdio Viši sud još sedam miliona eura, a pravo na isplatu ima 1,65 hiljada bivših radnika. Radnicima je pravosnažnim sudskim presudama dodijeljeno zemljište vrijedno oko 40 miliona eura koje ne mogu da prodaju. Kompanije Zetagradnja i Čelebić su 27. oktobra 2011. godine odustale od kupovine tog zemljišta, površine 221 hiljadu kvadratnih metara, za koje su nudili 35,4 miliona eura. Konzorcijum šest crnogorskih firmi, kojeg su činili Voli, Bemax, Novi Volvox, Kroling, Normal kompani i Master inženjering za zemljište je nudio 27 miliona eura.
Bonus video:
