Koliko burna vremena jednu porodicu mogu da koštaju i koliko birokratija može da zagorča život čovjeku govori sudbina porodice prote Stevana Kape i njegovog unuka Mihaila koji godinama ne uspijeva da vrati imovinu koje je kao “narodnom neprijatelju” oduzeta njegovom stricu Dušanu nakon II Svjetskog rata.
“Moj stric Dušan je bez suda proglašen narodnim neprijeteljem. Na dan kada je trebao da izađe pred vojni sud nađen je u ćeliji prerezanih vena na obje ruke. Prije toga navodnom presudom sreskog suda, koje nema ni u državnim ni u sudskim arhivama, njemu je oduzeta imovina.
"Godinama bezuspješno pokušavam da vratim tu imovinu koja je oduzeta na jednako nasilan i neljudski način, kako su se odnosili prema porodici mog djeda i posebno prema mom stricu Dušanu, čije su beživotno tijelo odnijeli u bacili u snijeg"
Godinama bezuspješno pokušavam da vratim tu imovinu koja je oduzeta na jednako nasilan i neljudski način, kako su se odnosili prema porodici mog djeda i posebno prema mom stricu Dušanu, čije su beživotno tijelo odnijeli u bacili u snijeg, pa je nađen tek kada je snijeg okopnio i sahranjen kao ostali ljudi”, kazao je za “Vijesti” Mihailo Kapa.
Mihailo je pokrenuo proceduru vraćanja stričeve imovine, dviju kuća u istorijskom jezgru Cetinja prije osam godina. I svih ovih godina “šetaju” ga između prvostepene i drugostepene komisije Ministarstva finansija.
“Na prvom ročištu sam priložio svu relevantu dokumentaciju. Čak i pisanje 'Pobjede' iz tog vremena gdje se kaže da je moj stric nađen mrtav u zatvoru. Priložen je i dopis katastra u kojem je samo hronologija upisa navodnih vlasnika kuća mog strica, ali ne i dokumenta na osnovu kojih je to urađeno jer tih dokumenta nema.
Kuće mog strica upisane su na sadašnje vlasnike navodno po zahtjevu Opštine Cetinje. Nema nikave dokumentacije na osnovu čega je politički oteta imovina mog strica upisana na drugog vlasnika”, kaže Kapa.
Pošto prvostepena komisija odbija njegov zahtjev za povrćaj imovine – kuća Kapa se žali drugostepenoj: “Ona poništava rješenje prvostepene 28. maja 2010. godine sa obrazloženjem da postupak nije pravilno proveden i da rješenje nije zasnovano na zakonu.
Tamo se kaže da prvostepena komisija nije uvažila dokumenta o konfiskaciji i druge činjenice. Prvostepena komisija je ćutala dok nijesam pitao šta se čeka. Tek tada mi je rečeno da treba da pribavim umrlicu da se dokaže da je moj stric zaista mrtav, iako sam im već priložio 'Pobjedu' u kojoj piše da je nađen mrtav u zatvorskoj ćeliji”.
Mihailo od Osnovnog suda u Cetinju dobija rješenje da je njegov stric umro 21. januara 1946. godine.
“Prvostepena prihvata sudsko rješenje o smrti sa napomenom da je sad predmet kompletan i da je sada na redu vještačenje, krajem juna 2011. godine. Tu je važno napomenuti da se još ne poštuje Zakon o restituciji.
Prvostepena komisija odugovlači sa vještačenjem i, bez neophodnih konsultacija sa mnom, bira vještake. To se radi da ja ne bih znao kada će biti vještačenje i da bi mogli da završe ono što su 'režirali'. Vještačenje, ako se to tako može zvati, završeno je tek pred kraj prošle godine”, kaže Kapa.
Nakon, kako on kaže, godinu i po vještačenja zakazano je novo ročište u ferbuaru ove godine: “Na ročištu sam iznio primjedbu da vještačenje nije urađeno na zakonit način nego improvizacijama i zaključcima prvostepene komisje koji ima cilj da se izbjegne Zakon o restitutciji.
Ispred kuće koja je pripadala njegovom stricu, u istorijskom jezgru Cetinja
Prvostepena komisija se zadovoljava geodetskim vještačenjem u kojem stoji da nije jasno kako su prodavane kuće ako su konfiskovane od mog strica. O upisu novih vlasnika bez ikakvih valjanih dokumenta ni riječi. Tražio sam da se vještačenje dopuni ili ponovi ali komisija odbija i moj zahtjev”.
Nakon toga, uslijedilo je građevinsko vještačenje za koje Kapa tvrdi da je još veća lakrdija: “Vještačenje je obavljeno po pravilima za ekspropijaciju da bi se izbjegla priča o konfiskaciji kuća i poštovanje Zakona o restituciji koji jasno kaže da se imovina koja nije privedena namjeni mora vratiti.
Ovo nije imovina u smislu zemljišta nego zemljište na kojem su postojale kuće pa nema smetnje da se vrate”.
Kapa tvrdi da je i sam vještak priznao da je vještačenje rađeno pogrešno jer napominje da je, iako su kuće konfiskovane, dobio zadatak od prvostepene komisije da napravi vještačenje po pravilima za eksproprijaciju.
“Vještak je izračunao da za njih treba da dobijem nepunih 37.000 eura, za koliko mogu kupiti dvije seoske pojate. Vještak je sam zaključio da je ta cijena nelogična za istorijsko jezgro Cetinja. Moja primjedba na način vještačenja i zahtjev za novo se odbija.
Komisija je odbila i zahtjev Fonda za restituciju da se utvrdi način konfiskacije imovine da bi se mogao primijeniti Zakon o restituciji, odnosno uvažiti rješenje drugostepene komisije koja je utvrdila da je riječ o političkoj konfiskaciji i da to podliježe Zakonu o restituciji.
Prvostepena odborava izračunatu sumu od nepunih 37 hiljada za dvije kuće, od kojih je jedna na Trgu kralja Nikole a druga na nekoliko metara od nje. Ja sam na to rješenje uložio žalbu drugostepnoj komisiji i sada čekam”, kaže Kapa.
Pizma
Kapa je ispričao tragičnu sudbinu sinova njegovog đeda, prote Stevana Kape.
“Zbog pizme i zavisti neki ljudi su izgleda htjeli da unište porodicu mog đeda koji je u to vrijeme bio ugledan i imućan čovjek. Čak mu je gospodar nudio da bude vladika ali je on odbio uz šaljiv odgovor da više voli “hajku nego kamilajku”, odnosno da je radiji da se ženi nego da se zaredi za vladiku i nosi kamilavku.
Nudio mu je i zemlju u Nikšiću nakon oslobođenja od Turaka, ali je odbio jer je imao dosta zemlje, ali je ostalo ime Kapinom polju. Gospodar je znao da cijeni njegove zasluge, ali su kasnije došla mučna vremena za njegove sinove”, priča Kapa.
On kaže da su mu bez ikakve krivice ubijena dva strica, brat od strica i da je spremana likvidacija njegovog oca: “Iako je moj stric Dušan za vrijeme rata kao ugledan čovjek, bivši sreski načelnik, spasao mnoge, pred kraj rata je bez odluke suda proglašen narodnim neprijateljem, oduzeta mu je imovina i, po svoj prilici je smaknut.
Drugom stricu Dragu je presuđeno prijekim sudom pred ustanak samo zato što nije htio da ga u borbu vode gori od njega. Treći stric Jovan nije htio da prihvati nacionalističku pušku dobijenu od Italijana, pa su mu se osvetili kad je rat završen tako što su mu ubili sina Luku.
Kanije su priznali da je to učinjeno nepravedno i nudili penziju za šta on nije htio da čuje. Pripremali su smaknuće i mom ocu Petru. Toliko je ta pizma i zavist bila jaka da su izgleda htjeli da nam utru trag”, kaže Mihailo.
Galerija
Bonus video:
