Život osamdesetogodišnjeg Nikšićanina Krsta-Kića Martinovića je kao stvoren za dobru filmsku priču. Sa kupljenim pasošem otputovao je za Pariz, sebe proizveo u stručnjaka za cijevi na atomskim centralama, što je kasnije i postao, družio se i flertovao sa manekenkama, bio prijatelj sa Brižit Bardo, igrao fudbal, rvao se, boksovao, bavio se gimnastikom, položio za rukometnog trenera, bio pilot, padobranac… I još je, kako reče, vječiti mladoženja.
„U Nikšiću sam rođen avgusta 1933. godine i sa prekidima sam živio do 1963. Nakon završene tehničke škole upisao sam Mašinski fakultet u Beogradu, koji nijesam završio, jer nijesam imao stipendiju, pa sam morao da radim i studiram. Zato sam 1963. godine odlučio da odem u Pariz. Jedan prijatelj, koji je bio bariton u 'Krsmanoviću', kupio mi je pasoš jer nijesam mogao da ga imam pošto sam bio nepoželjan režimu jer je moj otac bio za kralja i otadžbinu. Zbog kralja i otadžbine svuda su pisali da sam dobar momak ali nepoželjan i takav sam bio od rođenja”, priča Krsto svoju životnu priču dok šetamo stazama aerodroma na Kapinom polju.
“Gospodine, odakle ste”, prilaze mu nepoznati momci i pitaju ga. “Odavde, iz Nikšića”, sa smiješkom odgovara Krsto dok momci u nevjerici odrično klimaju glavom. Nije im ni čudo jer teško da su vidjeli jednog osamdesetogodinjaka iz Nikšića koji nosi bijele šimi cipele, bijelu košulju i lanene pantalone, teget sako i bordo maramu, koji vozi “smart” kabriolet, dovoljan za njega i usputnu djevojku, jer i život je, kako reče, takav – usputan. A Krsto je u stvari nikšićki Parižanin, ili pariski Nikšićanin. Kako vam volja.
„U Parizu je već bilo nekoliko Nikšićana koji su tamo pošli kao apsolventi francuskog. Moj prijatelj, kum Nikola Zeković, uspio je da me upiše na fakultet u Parizu. Upisao sam prvo ekonomiju, pa onda matematiku i stanovao sam u francuskoj kući, u studentskom gradu. Policija je rekla da moram da radim i pošto nijesam znao jezik u domu su mi dali da uveče radim kao čuvar, da obiđem zgradu i vidim je li sve u redu. Za to su me plaćali pet maraka, što je bilo dovoljno da platim tri obroka. I tako, preko dana sam radio u „Alo transportu“ za selidbe, uveče išao na Alijansu da učim jezik, a preko noći radio kao čuvar”, priča Krsto.
Ali, ne zadugo. Njegov prijatelj, mašinski inženjer Stevan Marinković iz Beograda, kazao mu je da se radi prva atomska centrala „Pjer Lat“ u Ardenima i da im trebaju radnici. Krsto se preporučio kao stručnjak, iako ništa nije znao oko cijevi. Iako je Marinković negodovao zbog toga, ipak ga je preporučio šefu koji ga je primio na mjesec probnog rada. Dovoljno da Martinović uz pomoć jedne lijepe djevojke nauči posao i prođe probni rad i vremenom zaista postane specijalista za cijevi.
“Radio sam u čuvenoj projektanstskoj kući ‘Framatom’ i kao specijalista za velike cijevi radio sam u atomskim centralama, rafinerijama nafte, platformama za bušenje. Čak sam pet godina imao i sopstvenu firmu i radio samostalno kao projektant. Poslije sam nastavio da radim u projektnim biroima jer imati firmu je iziskivalo mnogo troškova. Fakultet sam napustio jer mi je posao postao toliko unosan da nijesam želio da gubim vrijeme zbog nekih diploma. Postao sam stručnjak u poslu i zarađivao velike pare, pa sam znao da ne radim i po dvije godine, putujem svijetom, uživam i trošim novac. Rekao sam da želim da investiram u život, a ne u stanove. Iako je majka vječito kukala što sam momak, putujem po svijetu i ‘bacam’ pare, smatrao sam da to nije bačen novac, već da je to najveća i najbolja investicija koju sam u životu napravio”, sa osmijehom priča čovjek koji je prokrstario Evropom, Srednjom i Sjevernom Amerikom, Afrikom, Bliskim Istokom...
“Dosta toga me očaralo. Recimo Egipat je za mene druga planeta, to je drugi svijet. Obići Egipat do Asuana, vidjeti piramide, grobnice faraone, pravi je doživljaj. Bliski istok je fantastičan, posebno Izrael, pa safari po Sahari. Volim da upoznajem nove zemlje, narode, njihovu kulturu, istoriju, tradiciju. Volio bih još da putujem. Želio bih da za Kastrovog života vidim Kubu, da obiđem Siriju, Liban”, priča čovjek koji je u 80. godini prošao kroz kanjon Nevidio, vozio se zip-linijom preko rijeke Tare.
I bogstvori Brižit Bardo
Njegovo društvo u Parizu bili su umjetnici, arhitekte, i nezaobilazne manekenke.
“Stalno sam bio u svijetu mode, družio se sa manekenkama, ljepoticama koje, moram priznati, nijesu bile za ženidbu već samo za provod. Iz tih veza posebno pamtim jednu prelijepu Finkinju Ajru. Oko nje se kupio svijet, pravili su filmove sa njom. Bila je vrlo interesantna. Upoznali smo se na jednom prijemu. Vidjela me u grupi žena koje sam zabavljao, došla i pitala me šta sam po profesiji. Kazao sam da sam vodoinstalater, ‘plombier’, što u Francuskoj ima drugo značenje. To je onaj koji ujutro dolazi kod žena da popravlja dok su muževi na poslu. Bio joj je simpatičan moj odgovor i tako je započela naša veza”, priča Krsto koji i u 80. privlači žene, poput Ukrajinke koja ga je nedavno na jednom krsterenju pratila u stopu, iako je pokušavao da od nje pobjegne.
“Čak sam sa Patrikom Žilom napravio agenciju za manekenke. Imali smo ugovor sa Elitom i ja sam bio zadužen za jugoistočnu Evropu. Ali naporan je to i težak posao, novac je teško dobiti, pa sam ga napustio. Preko Patrika upoznao sam i Brižit Bardo, sa kojom je tada živio. Voljela je slovenski svijet i brzo sam joj postao drag. Gdje god bi išla slala mi je razglednice – nacrta cvijet i potpiše se sa Brižit. Ona je jedna izuzetna žena – pametna, obrazovana, prelijepa, jednostavna. Igrala je u filmu ‘I Bog je stvorio ženu’, a ja bih mogao da kažem da je - Bog stvorio Brižit. Brižit je veličina i ona se nije mogla porediti sa drugima. Bila je iznad njih. Kazali su da je jedne godine više donijela deviza Francuskoj nego fabrika automobila ‘Reno’. Vodila me na skijanje u Alpe, upoznala sa Marijom Šnajder, sa kojom sam prekinuo prijateljstvo”, kaže Martinović.
Sa kolegama padobrancima (Foto: Ivan Petrušić)
Patrika je, kako reče, doveo da upozna Crnu Goru uzduž i poprijeko. Brižit Bardo nikada nije došla, mada je Martinović želio da reklamira Sveti Stefan, kao što je reklamirala Tunis. Međutim, honorar koji je tražila bio je previsok za ljude iz Crne Gore.
“Družio se sa arhitektama, slikarima. Moj veliki prijatelji su Ljuba Popović, Vladimir Veličković, i sa pokojnim Dadom Đurićem sam bio dobar prijtelj. Žan Klod Dale, sa kojim sam i danas prijatelj i koji je bio šef kabineta dva predsjednika francuske Vlade, upoznao me sa Žanom Gabenom. Ma život u Parizu ne može riječima da se opiše. To treba da se doživi. Moja glavna adresa je i dalje u Parizu, jer ono što su mi pružili Pariz i Francuska to mi moja zemlja nije dala. Evo, ni sada nemam zdravstvenu knjižicu, a Crnogorac sam, imam ovdje ličnu kartu i pasoš”, kaže čovjek koji je imao običaj da “trkne” na ručak do Barselone, koja je udaljena 200 kilometara od Monpeljea.
“Volio sam da idem u Barselonu na ručak u restoran ‘Sedam vrata’, koji se nalazi u luci, otvara se u 13 časova i gdje se uvijek čeka red”.
Korijeni te uvijek vuku kući
Ali, nije Martinović nikada zaboravio Crnu Goru jer kako reče, ne može čovjek tako lako da zaboravi svoje korijene.
“Htio sam da po Crnoj Gori gradim marine. 1978. godine doveo sam biznismene koji su htjeli da ulože 400.000 miliona dolara. Ubrzo je umro Tito i mene su napali da sam doveo špijune. U ovom posljednjem ratu stalno sam donosio pomoć. U početku sam pomoć donosio preko Mađarske, avionom. Jednom sam i blokirao avion ‘Maleva’ na ‘Šarl de Golu’ jer sam imam toliko torbi da nijesu mogle sve da stanu u avion. Pozvali su kapetana i kada je vidio o čemu je riječ, da se tu nalazi medicinski pribor, kazao je da torbe unesem na prazna sjedišta i dozvolio mi da tako do Budimpešte donesem pomoć. Onda od Budimpešte kombijem do Beograda, pa avionom do Podgorice. Krajem maja 1995. godine prešao sam Jadran sa četiri šlepera pomoći za bolnice u Crnoj Gori”, prisjeća se Krsto.
Želi da skoči padobranom još jednom
Prošle sedmice u Nikšiću je održan padobranski kup i Krsto je došao da se prisjeti svoje velike ljubavi, letjenja i skokova, ali i neostvarene želje da 60 godina od prvog skoka ponovo to uradi za 80. rođendan.
Pored legendarne "rode" u Aero klubu "Nikšić" (Foto: Ivan Petrušić)
“U Aero klubu ‘Nikšić’ prvo sam bio jedriličar, pa pilot. Jedno jutro kada sam sletio rekli su da svaki pilot mora da ima po jedan skok. Tražio sam da odmah skočim. Objasnili su mi kako to ide, stavili mi padobran i napravio sam skok za pet minuta. To je bilo daleke 1953. godine. Poslije toga sam napravio dosta skokova i onda sam 1954. godine učestvovao u Podgorici na prvenstvu Crne Gore. Imao sam najbolji skok na cilj i postao sam član reprezentacije Crne Gore. Trebalo je da idem na prvenstvo Jugoslavije u Ohrid, ali imao sam težak udes, jedva sam ostao živ i cijelo ljeto sam prelažao u nikšićkoj bolnici. Majka je plakala, preklinjala me da sve to napustim i iz velike ljubavi prema njoj poslušao sam je”, kaže Matinović koji kada je u Crnoj Gori, vrijeme provodi u Herceg Novom.
Galerija
Bonus video:
