Ima i danas mještana rovačkog sela Mrtvo Duboko koji, kad im dozlogrde obaveze i umore se od ljudi, uz uzdah, kažu - E, da mi je pobjeći u Lazbu.
Misle na Velju Lazbu, jedan od, kako kažu kolašinski planinari, vjerovatno najnepristupačnijih katuna na našem prostorima...
Putljagom probijenom kroz surove grede, preko strmih litica, do tog nekadašnjeg katuna porodice Bulatović, nedavno došli su članovi kolašinskog Highlander kluba Željko Pejović i Đoko Đinović.
“Mnoge istorijske činjenice i mitovi vezani su za to mjesto, pa smo malo istraživali i to je bio razlog da krenemo ka njemu. Mještani su tvrdili da nećemo uspjeti, ipak, poslije nekoliko sati prilično izazovnog terena stigli smo do Lazbe. Sve vrijeme imali smo pogled na rijeku Mrtvicu koja se nalazi 500 i više metara ispod nas.
Nakon napornog hodanja preko kamenih pozida, brojnih drvenih stuba, u stijeni uklesane stepenice, preko strmih litica dolazi se do Lazbe. Zapušteno je mjesto i samo jedva vidljivi ostaci kolibe, ograde i torova svjedoče o nekadašnjem životu u tom dijelu Maganika”, priča Željko.
On kaže da to mjesto uvjerljivo “priča” o navjerovatnoj borbi sa prirodom porodice Bulatović, u vrijeme “kad je trebalo otimati hljeb iz posne kamenite zemlje”.
Oskudnost plodne zemlje natjerala je rovačku familiju da napravi katunište i održava ga vjekovima u strmim liticama Maganika iznad Mrtvice.
“O Veljoj Lazbi piše još 1879. godine ruski putopisac Rovinski. On navodi da je našao Velju Lazbu ili Savinu Lazbu, tako nazvanu po njenom vlasniku Savi Bulatoviću koji je tu živio sa mnogočlanom porodicom. Zaravan ima nešto malo obradive površine, oko rala oranice i kose livade i listosjeka. Rovinski je zabilježio i da od sela Mrtvo Duboko do tog mjesta ima oko četiri sata hoda preko visokih litica, od čega putnika hvata nesvjestica”, podsjeća Pejović.
Podgoričanin Đoko Bulatović, daleki je potomak Savin i sjeća se kada su i njegov otac Božina i majka Joka izdizali u tom katunu.
I Đoko je kao desetogodišnjak, sjeća se, ljetovao na tom, kako kaže, izuzetnom nepristupačnom, ali lijepom i plodnom mjestu sa tri izvora.
“Od 80-ih godina prošlog vijeka niko tamo ne provodi ljeta. Posljednji stočari u Lazbi bili su moji pokojni roditelji. Sjećam se da je do tog katuna mogla samo sitna stoka. Konjima se od Mrtvog Dubokog moglo samo do pola puta, poslije su sav prtljag, uskim strmim stazama, nosili na leđima do kolibe. A kada se stigne u Lazbu, sav taj trud se ispalti, pitomina tog mjesta plijeni, jer tamo uspijeva nekoliko vrsta voća, između ostalog i vinova loza. Održavali su i 20 njivica, takozvanih pozida”, priča Podgoričanin.
Prisjetio se i angdote koja je prethodila braku njegovih roditelja. Iako se Jokinoj porodici dopadao njen izabranik, ipak, sa mnogo muke pristali su da joj dozvole pođe u porodicu Bulatovića.
Razlog za to je bila opasnost puta i izolovanost katuna porodice Božinine.
Ipak, na kraju su pristali, pa su Đokovi roditelji proveli mnogo srećnih godina u Lazbi.
“Ima još jedna zanimljivost - naime, čuvam još dokumentaciju nastalu nakon što je knjaz Nikola obilazio sjevernu Crnu Goru. Sa sinovima i pratnjom knjaz je naišao preko Liješnja za Nikšić i kad su mu pokazali Lazbu, on je oslobodio Bulatoviće plaćanja poreza za to mjesto. Sada, očigledno, drugačije misle od knjaza, pa brat i ja dobijamo uredno rješenja za plaćanje poreza za dio imovine do koga i vješti planinari jedva uspiju da dođu”, tvrdi Đoko.
Kolašinski planinari i ljubitelji ekstremnih sportova - Pejović i Đinović, zatekli su u nekadašnjem katunu Bulatovića i jedno staro drveno korito sa “živom” vodom, što je, kažu, rijetkost u takvim liticama.
“To mjesto je dokaz koliko su se ljudi sa ovih prostora mučili, kako bi preživjeli i koliko su znali da cijene svaku stopu plodne zemlje, bez obzira koliko je do nje teško bilo doći. Ako planina rađa ljude, onda Lazba uvjerava da je moguće prilagoditi se i najsurovijim prirodnim terenima. Drago nam je što možemo da podsjetimo da je taj katun nekad živio, možda se za Lazbu zainteresuje još neko, osim nas”, rekao je Pejović.
Vladika planirao da Velju Lazbu pretvori u rezervat divljači
Vladika zahumsko hercegovački Nektarije Krulj, kaže Pejović, 1930. godine namjeravao ja da Velju Lazbu pretvori u rezervat divljači.
“Zauzvrat, vlasnicima je namjeravao da da zemlju manastira Morača, koja se nalazila u Ljevištima. Nije poznato zbog čega do toga nije došlo, tek Lazba je i danas vlasništvo Bulatovića. U blizinu tog nekadašnjeg katuna, do kojeg sada mogu samo uporni i vješti, nalazi se i nekoliko pećina. U jednoj od njih ima vode, a u drugoj, pričaju mještani, moglo je stati 200 koza”.
Bonus video:
