Ljubica Đurova Radonjić, rodom Kašćelan , zasigurno je jedna od malobrojnih starih Crnogorki koja, kako i sama kaže, ima najveće bogatstvo, sedmoro djece od kojih jedno nije među živima, a koji su joj podarili 26 unučadi i 42 praunučadi, a na putu je još troje praunuka.
Ova vremešna starica od 90 godina koju smo na inicijativu jedne od njenih brojnih snaha, Danijele, posjetili u njihovom domu u mjestu Vidikovac iznad Kotora, za “Vijesti nedjeljom” poručuje s osmijehom “para i đece nikad dosta”.
Osim kćerke koja je preminula, Ljubica ima još četiri kćerke i dva sina. Najstarije dijete ima 68 godina, najstarije unuče 46,a najstarije praunuče 27 godina. Najmlađe Ljubičino unuče ima 24 godine, a najmlađi praunuk četiri mjeseca.
Svi potomci Ljubice i njenog pokojnog supruga Đura Stankova, žive u Kotoru, osim jednog unuka koji živi u Australiji.
“Okupljamo se kada su svadbe, slave, tada svi dođu, i tada sam zadovoljna i srećna kada ih vidim sve na okupu. To je najveće bogatstvo. Danas nažalost toga više nema, rodi se jedno, ili dvoje djece, nekada troje, i tu se stane. A to je greota, pogotovo kada u porodici ima samo jedno dijete”, kaže Ljubica prisjećajući se vremena kada je rađala djecu, podizala ih, i usmjeravala na pravi put.
“Teška su tada bila vremena za život, podizanje djece. Živjela sam i podizala djecu bez svjetla, struje skoro 30 godina. Radilo se mnogo, mučili smo se, tri puta neđeljno smo išli s Lovćena u Kotor pješke na pazar, da nešto zaradimo. Moj muž je bio poznati trgovac u Boki, pa smo vazda putovali, nosili sir, kastradinu, krtolu da prodajemo u Kotor, Budvu, Cetinje. Konje natovarimo, a mi za njima pješke. Danas je mnogo bolje i lakše za život, i milo mi je da se danas tako živi. Ne daj bože nikome koliko je nas jada ubilo tada. Danas postoje svi uslovi za život i rađanje, ali nažalost nema mnogo primjera da se porodice šire, i to je greota. Para i đece nikad nije mnogo”, kaže Ljubica koju, iako je u poodmaklim godinama, zdravlje dobro služi, baš kao i sjećanja na minula vremena, a zadržala je vedar i pozitivan duh.
Kada je čula od snahe Danijele da će doći novinar da uradi razgovor sa njom, Ljubica je odlučila da za tu priliku, iako, kako kaže, to nije namjeravala do odlaska na “onaj svijet”, obuče crnogorsku bluzu, koja je dio crnogorske nošnje, i na glavu stavi maramu tzv. fel, koji je zadnji put nosila još dok je išla na pazar.
“Sjećam se, fel sam kupila od novca zarađenog od prodaje sira na jednom od pazara, i tako sam ga nosila uvijek kad bih išla na pazar. Bluzu sam, dobila na poklon, prije 20 i više godina, i namijenila sam da mi se obuče kada odem na onaj svijet. Ali evo poželjela sam da danas, za ovu priliku, obučem bluzu i stavim moj fel”, kaže s osmjehom Ljubica.
Dok je bila djevojka, prisjeća se, išla je subotom na zabave na kojima se igralo crnogorsko kolo u Dolove, a danas se ova starica zabavlja gledajući serije, a trenutno joj pažnju zaokuplja serija “Djevojački institut”, čiju je sadržinu u kratkim crtama poželjela ispričati i novinaru.
Ljubica se sjeća i jedne anegdote koja se pripovijedala na račun ženske djece koju je rađala uzastopno.
“Bila je šala kako se u kući Đura Stankova svake subote rađa po jedna đevojka. Jednoj kćerki smo dali ime po meni, jer je postojalo vjerovanje kada se kćerki da majčino ime da će roditi sina, a recimo četvrtoj Stana, da se stane sa rađanjem ženske djece”, prisjeća se Ljubica minulih vremena, često teških, dok danas zadovoljna i okružena svojim potomstvom mirno stari. Kaže, najmirnija je kada su joj svi na okupu, i kada ne mora da razmišlja gdje je ko, šta rade...
U svojoj priči, Ljubica naravno, nije zaboravila ni svog životnog saputnika Đura, koji je preminuo 2005. godine, sa kojim je mukotrpnim radom stvarala uslove za život svojoj djeci.
“Đuro Stankov je bio poznati veliki trgovac, jedan od najuticajnijih ljudi na Njegušima. Kada smo prešli u Kotor, kupili smo veliko imanje, držali smo stoku, proizvodili domaću hranu, otvorili poznati restoran 'Vidikovac'. Uvijek smo puno radili, a kasnije i naša djeca.Sjećam se kad smo imanje kupili, pričali su da li je moguće da moj muž ima toliko para da kupi imanje”, kaže Ljubica.
A s osmijehom se prisjetila kako je upoznala svog supruga, i kako je sve to izgledalo nekada.
“Tada nije bilo zabavljanja, šetnje, poljubaca između dvoje mladih, kao danas. Momak kojem se dopala neka đevojka išao je pravo u kuću kod njenih da je prosi. Upoznavanje sa Đurom ugovorio je moj brat od strica. Đuro mi je tada ponudio, koliko se sjećam, 50 lira ili dinara, a kada đevojka prihvati novac, to je bio znak da se obećala. I eto, bogami prevarih se i uzeh te pare i odoh za njim. Pravilo je bilo da prije braka nema ničeg, nijesam mu htjela dati da me poljubi, bože sačuvaj”, kaže s osmijehom Ljubica, priznajući da je, osim Đura, imala tada još prosaca koji su htjeli njenu ruku.
Na kraju razgovora kaže da je sretna i zadovoljna žena, sa željom da joj svi potomci budu zdravi i živi još mnogo godina.
Prađed Stanko preživio katastrofu „Brindizija”
Priča o porodičnom stablu Radonjića, kako kaže najmlađi Ljubičin, unuk 24-godišnji Nikola ne bi bila potpuna ako bi se izostavili korijeni i začeci loze, svojevrsna igra sudbine. “Da nije bilo povratka, oca mog đeda Đura, Stanka Radonjića iz Amerike u svoju otadžbinu, grane ovog stabla bi se širile pod nekim drugim nebom i suncem, a samim tim priča bi imala sasvim drugačiji tok i epilog”, kaže Nikola, prisjećajući se jedne zimske noći pored vatre kada mu je đed pričao priče o starim junacima.
“Đed mi je pričao i o 'Lovćenskoj vili', o njegovom ocu Stanku i neviđenom stricu Savu, koji su se sa još 700 crnogorskih patriota, dobrovoljaca odazvali pozivu kralja Nikole da dođu da brane Crnu Goru. Čuvši da je neprijatelj opet nasrnuo na njihovo domove, njih oko 700 koji su živjeli po Americi, okupili su se u Kanadi. Osim Crnogoraca, među njima je bilo Hercegovaca, Ličana, kao i jedan Rus.
Njih oko 500 dobrovoljaca se ukrcalo na engleski brod u uputilo ka otadžbini. Nakon višednevnog putovanja stigli su u Napulj i odatle do Brindizija nastavili željeznicom, a onda italijanskim parabrodom “Brindizi”. Šestog januara 1916. godine, kada je brod uplovio u vode Svetog Jovana Medovanskog, na pragu domovine, na svega 10-15 nautičkih milja od obale, ugledavši planine i osjećajući povratak u svoj rodni kraj, na brodu je vladalo veselje, orila se pjesma ' Oj, junaštva svijetla zoro, majko naša Crna Gora, na tvojim se vrletima razbi sila dušmanima'.
Stanko sa bratom Savom je bio na palubi, kada su začuli strahovit prasak, nakon čega su se našli u hladnoj vodi. Stanko je kasnije pričao da je tada tri puta tonuo, a onda ga je neko povukao za kabanicu, a to je bila spasonosna ruka Đura Vukajlovića. Potom su došli Albanci sa barkama i preživjele sa 'Brindizija' odveli do kopna. Stankov brat Savo sa ostalima našao je grob u moru. Sa njima na dno je otišla i hrpa od 14. 000 dolara, pečalbarskih, krvavo zarađenih.
Rus koji je bio sa njima, Ivan, mislim da je bio iz Vladivostoka, uspio je da prilikom brodoloma sačuva crnogorsku ratnu zastavu, koju je kasnije predao kralju Nikoli u Dvorcu Petrovića na Kruševcu. Kažu ljudi da je to bio prvi put kako je neko vidio kralja da plače”, ispričao je ponosno Nikola prađedovu životnu priču koju mu je pričao đed Đuro.
Nikola kaže da je prađedov najveći ideal i svetinja bila Crna Gora i njena sloboda, te da je svojim primjerom to prenio i na potomke.
Galerija
Bonus video:
