Još se stariji i Žabljačani koji su u to vrijeme bili djeca, sjećaju ljeta 1984. godine, kada je u njihovom gradu boravio veliki Miljan Miljanić. Sportska legenda, čovjek koji je, kako je na njegovoj sahrani u januaru prošle godine rekao igrač Reala Amaro Amansio, kapiten kluba iz šampionske 1974. godine, “uveo revoluciju u fudbal”.
Miljanić, čija je familija porijeklom iz Banjana kod Nikšića, te je 1984. godine bio trener kuvajtske fudbalske reprezentacije sa kojom je tokom ljeta boravio na pripremama na Žabljaku, u hotelu “Planinka”, koji je otvoren tri godine ranije.
“U to vrijeme smo izuzetno dobro radili sa beogradskim Jugotursom, koji je imao predstavništva svuda u svijetu. Hotel je bio pun domaćih gostiju - tada su domaći bili svi sa prostora danas bivše Jugoslavije, ali i gostiju iz inostranstva – iz Engleske, Holandije, Belgije...”, jasno se svega sjeća današnji direktor Turističke organizacije Žabljak, Boro Nikolić, koji je u to vrijeme radio u hotelu “Planinka”.
A tih dana, prije 29 godina, Crnu Goru i Žabljak prvi put je sa roditeljima i sestrom posjetio i Ivo Kožul, Mostarac, koji danas živi i radi u Zagrebu. I familija Kožul je odsjela u hotelu “Planinka”, iz kojeg i danas ima sačuvan račun…
I nakon 30 godina odsjeo u istom hotelu: Kožul ispred "Planinke", Foto: Damira Kalač
Kožul je jedan od tri blogera, koji su nedavno posjetili Crnu Goru u okviru projekta online promocije crnogorskog turizma kojeg Ministarstvo turizma ove godine realizuje u cilju privlačenja gostiju iz regiona (www.izmedjuplaninaimora.com). Ivo je ponudu da piše o Crnoj Gori prihvatio lako - ruta koja je njemu bila namijenjena podrazumijevala je i posjetu Žabljaku. Kao da nije bilo dovoljno što se nakon skoro tri decenije opet vraća u taj grad, nego je još i odsjeo u istom hotelu kao i tokom prve posjete Žabljaku.
“Kada sam vidio predloženi plan da se ide i na Žabljak, dileme više nije bilo. Htio sam da opet dođem, jer smo nosili lijepe uspomene i često bismo spominjali to ljeto. Ovaj put sam već otprilike znao gdje idem, pa me zanimalo čega ću se sve sjetiti kad dođem”.
A sjećanja na to ljeto 1984, kada je kao devetogodišnjak imao priliku da hodnicima hotela “Planinka” praktično svakodnevno viđa legendu, ne samo jugoslovenskog, već svjetskog fudbala, su se vratila brzo…
Sa sestrom i fudbalerima iz Kuvajta, Foto: Privatna arhiva
Porodica Kožul sa legendom jugoslovenskog fudbala ispred “Planinke", Foto: Privatna arhiva
“U hotelu su boravili fudbaleri kuvajtske reprezentacije koje je tada vodio trener Miljan Miljanić. Imali su žute trenerke i dresove. Često smo se fotografisali zajedno. Ostalo mi je u pamćenju da su voljeli da se jako namirišu parfemima, pa su liftovi previše mirisali. Nekad je bilo lakše pješke ići do sobe”, prisjeća se Kožul.
Miljanića i kuvajtske fudbalere je dobro zapamtio, ali od svega što je prije 29 godina vidio na Žabljaku, tokom nedavne posjete je jedino mogao da prepozna hotel “Planinku”, devastirani hotel “Durmitor”, koji je, kako kaže, “onako specifične arhitekture”.
“Sada mi je Žabljak izgledao mnogo veći, sa mnogo objekata, pa me vjerovatno i to dodatno dezorijentisalo. Ipak je prošlo 29 godina. Jedno je sigurno, na Žabljaku se mnogo toga izgradilo”
Sjeća se, kaže, i Crnog jezera.
“Često smo šetali okolo. Naveče smo boravili u holu hotela, uz muziku, ili smo igrali stoni tenis... Sjećam se da su noći bile hladnije nego ovaj put”.
“Nekada je to bio moderan hotel, ne sjećam se da smo imali ikakve zamjerke. Danas, realno, daleko je to od hotela koji bih preporučio za višednevni boravak. Kategorizacija mu je dodijelila dvije zvjezdice, što govori samo za sebe. Hotel zahtijeva kompletnu adaptaciju"
“Sada mi je Žabljak izgledao mnogo veći, sa mnogo objekata, pa me vjerovatno i to dodatno dezorijentisalo. Ipak je prošlo 29 godina. Jedno je sigurno, na Žabljaku se mnogo toga izgradilo”.
Da, Žabljak se gradio tokom posljednjih 29 godina, negdje u skladu sa urbanističkim planom, negdje na divlje. Ali je hotel “Planinka” isti kao prije 29 godina…
“Nekada je to bio moderan hotel, ne sjećam se da smo imali ikakve zamjerke. Danas, realno, daleko je to od hotela koji bih preporučio za višednevni boravak. Kategorizacija mu je dodijelila dvije zvjezdice, što govori samo za sebe. Hotel zahtijeva kompletnu adaptaciju. Nadam se da su toga svjesni i vlasnici. U današnje vrijeme, hoteli ovakvog tipa moraju privući goste svojim enterijerom i udobnošću, dozom luksuza uklopljenog u ambijent, obiljem hrane na švedskom stolu, profesionalnom uslugom. O Internetu u svakoj sobi da ne govorim. To je standard ispod kojeg se ne ide. Nisam upućen u cijene u Crnoj Gori, ali definitivno na Žabljaku postoje takvi hoteli i 'Planinka' je morala odavno uhvatiti korak s njima”, kaže Kožul, nadajući se da će “Planinka” što prije zablistati starim sjajem i da će on ponovo doći u taj hotel kada bude uređen.
“Planinka” je najveći hotel u kontinentalnom dijelu Crne Gore. U februaru, 2006. godine je prodat konzorcijumu HLT fond i HTP “Primorje“ iz Tivta za ravno dva miliona eura. U tu cijenu ušlo je i oko 23.000 kvadrata zemljišta. Kupac je imao obavezu da investicioni program vrijedan 8.776.000 eura realizuje u roku od pet godina. I pored urađenog i javno prezentovanog projekta, na ovom hotelu dosad nije bilo nikakvih građevinskih zahvata.
A nekadašnji radnik tog hotela, danas prvi čovjek TO Žabljak, Boro Nikolić, kaže da se u posljednje tri decenije mnogo toga promijenilo.
“I mi smo se promijenili”, kaže uz osmijeh.
“Ima tu i mnogo pozitivnih stvari, možda je na nekima trebalo raditi brže… a treba uzeti u obzir i period od desetak godina (poslije 1992. prim. aut), tokom kojih se nije moglo raditi ništa, nego su nas čak vratili 20 godina nazad. I to treba sad nadoknaditi…”
Bloger iz Hrvatske, ljubitelj prirode i aktivan planinar, na Žabljak će se, kaže, sigurno vratiti, moguće tokom neke zime.
“Da vidim kako izgleda kada je sve okovano snijegom. Ovo je definitivno područje koje može ponuditi jako mnogo. Turizam ovdje mora biti glavna grana privrede, koja će upravljati ovim dijelom Crne Gore na pravilan i dugoročan način, planski, vodeći računa o ekologiji i kontrolisanoj izgradnji, kako bi Žabljak ostao prije svega lijepo mjesto u prirodi koja mora da dominira”.
Kući sa skorupom i mačetom
"Turizam ovdje mora biti glavna grana privrede, koja će upravljati ovim dijelom Crne Gore na pravilan i dugoročan način, planski, vodeći računa o ekologiji i kontrolisanoj izgradnji, kako bi Žabljak ostao prije svega lijepo mjesto u prirodi koja mora da dominira”
“Tu su ljudi prodavali kajmak i sir. Htjeli smo da to ponesemo kući, u Mostar, gdje sam tada živio. U kući koja se sastojala od jedne prostorije u kojoj se sve obavljalo, ispod jednog kreveta, svako malo su provirivali mačići, bilo ih je puno. Navalio sam da uzmemo jednog i da ga nosimo, pa smo se tako i dogovorili sa domaćinima. Roditelji - kajmak i sir, a ja mače u ruke i preko vrata. Ne sjećam se jesmo li morali da platimo za njega. Bio je potpuno bijel, imao je samo jedno uvo i kraj repa crne boje. Dao sam mu ime Tom. U to vrijeme bio je popularan crtani film Tom i Džeri. Živio je tako neko vrijeme sa nama, vjerovatno dok mama nije odlučila drugačije”.
Iako je sa radošću pričao o tom svom ljubimcu sa Žabljaka, Ivo je nakon ovogodišnje posjete kući pošao praznih ruku…
Đurđevića Tara za divljenje
Kao da doživljava reprizu ljeta 1984, Ivo je tokom nedavne posjete Crnoj Gori, osim boravka na Žabljaku i noćenja u istom hotelu kao kad je bio dječak, obišao i most na Đurđevića Tari. Most je, kaže, i tada bio atraktivan za posjetioce.
“…Do danas, uz mostarski Stari most za mene ne postoji treći kojem bih se mogao svaki put iznova diviti”, naveo je Ivo u jednom od tekstova na stranici Izmedjuplaninaimora.com, gdje su objavljeni i drugi njegovi utisci o onome što je vidio na sjeveru Crne Gore.
Most na Đurđevića Tari je bio atrakcija i 1984, Foto: Privatna arhiva
“Onako utisnut u kanjon djelovao je fantastično. Tome govore u prilog i fotografije koje imam, jer smo se zadržali na njemu neko vrijeme, prehodali ga s jedne na drugu stranu”.
O tom mostu je snimljen i dugometražni igrani film “Most”, koji se i danas prikazuje u određenim bioskopima u NR Kini. Iako atrakcija sam po sebi, posljednjih godina i danas se posjetiocima koji ga neumorno fotografišu ili slikaju, u okolini mosta nude i dodatni sadržaji.
Prije tri godine iznad 150 metara visokog luka na mostu na Tari postavljena je bandži platforma. Skokovi uz pomoć elastičnog užeta sa najvisočijeg luka mosta na Tari svrstani su među tri najvisočija u Evropi. Ovog ljeta, posjetiocima je na raspolaganju zip line – sajla razvučena sa jedne obale na drugu. Spuštajući se niz sajlu, posjetioci mogu da vide kanjon i most iz sasvim novog ugla…
Let iznad 150 metara: Ivo na zip lineu, Foto: Damira Kalač
Takvu je jednu vožnju priuštio sebi i Ivo, ali kaže da se ne sjeća da li je nešto slično turistima bilo na raspolaganju i prije tri decenije. Možda neki restoran, dodaje.
“Sačuvali smo razglednice koje smo tada kupili na Žabljaku i na njima je most na Đurđevića Tari predstavljao jednu od atrakcija”.
Video: Ivo Kožul
Prokletije sljedeći put
Iako je unaprijed osmišljenim planom trebalo da posjeti samo sjever, tokom nešto više od nedjelju dana boravka u Crnoj Gori, Ivo je posjetio i Nikšić, koji je bio njegova polazna tačka, te Podgoricu i dio Primorja od Petrovca do Herceg Novog.
Mišljenja je da je turistička ponuda Crne Gore relativno dobra, te da će “uz veće ulaganje u infrastrukturu, prvenstveno u ceste i signalizaciju, turistima biti dostupnija i zabačena mjesta koja su interesantna”.
“Podgorica i Nikšić moraju imati više putokaza po gradu”, kazao je on, dodajući da bi sljedeći put rado vidio i Prokletije i Skadarsko jezero.
Bonus video:
