Naši državnici se ne znaju državnički ponašati. Možda odavno aktuelni predsjednik vlade (Milo Đukanović) i zna državnički da se ponaša sve dok ne dođu na red ljudi iz njegove neposredne okoline, takozvani njegovi kadrovski miljenici, ocijenio je književnik Jevrem Brković, jedan od najznačajnijih crnogorskih pisaca našega vremena sa Sabranim djelima u 30 tomova i još desetak tomova novih knjiga romana, poezije, pet tomova dnevničkih zapisa...
Nekadašnji predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, potpredsjednik Saveza književnika Jugoslavije, jedan od osnivača Crnogorskog PEN centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika i dalje je i te kako provokativan.
Brković, koji uskoro puni 80 godina, za “Vijesti” govori o svojem viđenju Crne Gore, njenim čelnicima, diplomatama, kreatorima politike u kulturi...
Kad razmišljate o Crnoj Gori danas, kakva osjećanja kod Vas preovlađuju?
Na ovo pitanje ću odgovoriti s četiri stiha, koje sam, kada sam 1991. godine morao da emigriram iz Crne Gore, 9. oktobra 1991. u Tirani napisao. To je najkraća pjesma koju sam napisao, od svega četiri stiha. Napisao sam je kasno noću u hotelu “Tirana”.
O, Crna Goro,
O pasja zemljo!
Kakav sam tek ja pas
Kad ne mogu bez tebe!
Već se vidi da se naši državnici ne znaju državnički ponašati. Možda odavno aktuelni predsjednik Vlade i zna državnički da se ponaša sve dok ne dođu na red ljudi iz njegove neposredne okoline, takozvani njegovi kadrovski miljenici. On tada gubi svaku sponu s pravim i velikim državničkim autoritetom, prepušta se raznim Źagama, Sitima, Mugijima, čiji su postupci u svemu divirgentni s državnim interesima, a katkad i s dobrim građanskim ukusom
Čovjek, uz to i pjesnik iz čitanki djece čiji su očevi i majke iz raznih prigradskih mjesnih zajednica tih godina javno tražili njegovu likvidaciju, oduzimanje Trinaestojulske nagrade i nacionalne penzije, o čemu je ovdašnja i beogradska štampa svakodnevno i zlurado, s velikim dozama nečuvenog novinarskog beščašća pisala, nije smio dozvoliti da pučističkom režimu padne u ruke. Među onima što su tražili da mi se uzmu sve nagrade i nacionalna penzija bilo je i pisaca, kasnijih ministara kulture. Nijesam smio dozvoliti, prije svega zbog Crne Gore, jer smo ja i nekoliko prijatelja i počeli otpor. Na Ivanovim koritima 10. oktobra 1990. godine osnovao sam Lovćenske straže da odbranimo Njegošev Mauzolej na Lovćenu od Amfilohijevih vandala i jurišnika Narodne stranke. Namjeravali su da ga sruše i uz novčanu pomoć Dobrice Ćosića, koji je rušiteljima priložio čitavu svotu od Njegoševe nagrade, kako bi vratili ono već po Ivanovim koritima razbacano kamenje iz one kapelice kralja Aleksandra, podignute u čast rođenja prestolonasljednika Petra II Karađorđevića, što je na kapelici i pisalo!
Kako biste sadašnju Crnu Goru opisali?
Poslije toliko užasa i poniženja, atentata i uvreda, blaćenja i progonjenja, kod mene se dešava proces koji vodi - ne kajanju, ali preispitivanju svakako. Ne preispitivanju da li Crna Gora - već kakva Crna Gora: je li sve moglo drugačije i s drugim ljudima, drugačijim, skrupuloznijim, obrazovanijim, povijesno utemeljenijim u suštinsko istorijsko biće Crne Gore. Nažalost, nije se moglo ni drugačije ni s drugim ljudima: tada drugih i drugačijih nije bilo! Crna Gora je, kao i vazda, bila raspolućena, ali, opet, kao vazda - na snažniju, umniju, istorijskiju, hrabriju i civilizovaniju Crnu Goru - i onu što je i dalje htjela, i danas bi, da se puzeći dodvorava Beogradu, to je ona mitomanska, pročetnička, folklorna, zarobljena kosovskim mitom i raznim povijesnim restlovima.
Od takve se Crne Gore, odnosno od takvih se Crnogoraca - Srba današnja Srbija već počinje ozbiljno distancirati. Izgleda da su autentični Srbi blizu da shvate da su im, već dvjesta i više godina, svi zločinci porijeklom iz Crne Gore, pa i većina onih haških optuženika. Uvjeren sam da će uskoro doći do drugačijeg odnosa Crne Gore i Srbije, mada i danas u crnogorskim medijskim kućama, pogotovo raznim televizijama, ima dosta neukusa, primitivizma, folk i turbo užasa preuzetog od srpskih televizija.
To je i razumljivo jer se radi o istom mentalitetskom kiču, šundu, o nacionalističkim paradama, kalabićkom dertu, dražinovskom kultu kolaboracionizma, kvaslinštva, na koncu konca izdaje one antifašističke Srbije. Tragedija je da se danas u Srbiji antifašizam smatra nacionalnim porokom, mjesto da to bude ona tačka otpora svim nasrtajima na istinsko biće Srbije.
Što mislite o aktuelnim odnosima Crne Gore i Srbije, kada su i jedna i druga gotovo u predvorju EU?
Svakako da treba izaći iz epske čaure, treba isključiti logiku mlađeg i starijeg brata. To teško ide vazda mitomanstvom preopterećenim Srbima, i takođe i danas mitomanstvom čojstva i junaštva prepatetičnim Crnogorcima.
I na jednoj i na drugoj strani, i u jednoj i u drugoj državi događa se svakodnevna najezda diletantizma - političkog, diplomatskog, kulturnog, književnog, novinarskog. Kao Crnogorac, rađe ću govoriti o ekspanziji crnogorskog diletantizma u diplomatiji i kulturi, o onim tipično ekscesivnim primjerima.
Na koji diletantizam mislite?
Diplomatija je duša, suština postojanja i opstanka svake zemlje, pogotovo malih zemalja. Zna se da su u jednom periodu Kraljevina Srbija i Kraljevina Crne Gora imale izvanredne skladne diplomatske odnose, a to je zavisilo od ličnosti diplomatskog poslanika. Posljednji ambasador Kraljevine Crne Gore u Kraljevini Srbiji bio je dr Lazar Mijušković, izuzetna politička, državnička, diplomatska i obrazovana ličnost. Nikola Pašić ga je izuzetno cijenio, iako ga, kao mnoge Crnogorce što je pridobio za male pare, nije nikako mogao nagovoriti da radi na potčinjavanju Crne Gore Srbiji. Na rastanku mu je Pašić poklonio zlatni sat, a Mijušković Pašiću zlatno pero.
A kada su 2006. Crna Gora i Srbija opet uspostavile diplomatske odnose, Podgorica je prvo u Beograd poslala ambasadorku. I to, poslije giganta diplomatskog, barsku pravnicu, amaterku i u politici, a tek u diplomatiji, Anku Vojvodić, sestru svemoćne Radmile Vojvodić, koja režira i karijeru svoga supruga režisera, a prije svega svoje sestre. Takav diplomatski gest Podgorice značio je omalovažavanje i potcjenjivanje i Beograda i Podgorice. Crnogorska ambasadorka se, prema kazivanjima ljudi iz ambasade, na prijemima ponašala kao domaćica na seljačkom prelu, preumilno i presrdačno čak i prema trećim sekretarima iz nekog srpskog ministarstva.
Drugi primjer je po diplomatskom amaterizmu i uopšte po intelektualnom diletantizmu, još drastičniji. Nekadašnji novinar Miloševićeve “Politike”, saradnik one zloglasne rubrike Odjeci i reagovanja, gdje je blatio sve odrede što je crnogorsko u Crnoj Gori, pa generalni direktor RTCG, ratnohuškačke tribine, Goran Sito Rakočević poslat je u Zagreb poslije iskusnog Branka Lukovca.
Zagrebačkom diplomatskom koru bilo je odmah jasno da je Rakočević šarlatan opšte prakse, čovjek bez diplomatskog obrazovanja, manira i ponašanja. Ambasadu je često prepuštao činovnicima, da bi on sa suprugom odlazio u Ljubljanu gdje su se, takođe u crnogorskoj ambasadi, stekli njegovi prijatelji za kojima je u Italiji raspisano nekoliko potjernica iz vremena duvanskog šverca i drugih tamnih poslova vezanih za tadašnji crnogorski aktivistički odnos prema kriminalu, švercu i pranju novca. Na sreću, u Ministarstvu inozemnih poslova brzo su shvatili da je zagrebački diplomatsko-ambasadorski incident isto što i onaj beogradski.
Ali, ako uzmete u obzir cjelokupnu sliku, kakav je vaš doživljaj ove i ovakve Crne Gore, budući da ste jedan od onih koji su stvarali pokret za obnavljanje samostalnosti?
Ovaj prostor je milenijumska ideja jedne države, prve južnoslovenske države, što bi Oto Bihalji rekao “male zemlje među svetovima”. Zemlja, država, geografija - Duklja - Zeta - Crna Gora, prostor na kojem nam, ne samo turistički, mnogi zavide. Nekoliko puta smo gubili samostalnost, i vazda je obnovljali kako smo znali i umjeli, a bilo je onih koji su i znali, i umjeli, i htjeli! Katkad je ona mala katunska Crna Gora, onaj okrajak od crnojevićke Crne Gore, najnezavisnija bila pod turskim pokroviteljstvom, da bi takozvana Brda po malo nezavisnosti i slobode povremeno otimali od istih tih Turaka. Bilo je tenutaka kada se u nekim predjelima današnje Crne Gore nije znalo ko je kome okupator - Turčin Crnogorcu ili Crnogorac Turčinu.
A danas se ne zna je li to država, republika, što li, jer nigdje na njenim adresama ne stoji Republika Crna Gora ili Država Crna Gora, kao što stoji kod svih zemalja nastalih iz velike i dragocjene avnojevske Jugoslavije. U Ustavu, u preambuli, stoji da je Crna Gora država republičkog tipa, kako li. Nažalost, neznalice su pravile i taj ustav, kao i onaj žabljački, uostalom kao i mnoga naša ustavna dokumenta, ustavna i skupštinska. Jednostavno, nijesu znali, neki ni danas ne znaju, kako se državno ponašati: pravnici su, kao i danas, služili tekućoj politici, služili političarima, bili njihove najodanije sluge, pogotovo je to tipično za zloglasni period sudstva gospođe Vesne Medenice.
Doći će EU i konstatovati da u Crnoj Gori ništa, gotovo ništa, nije urađeno po pravnim normama evropskog prava i uređenih evropskih država čiji su ustavi i zakoni ne mijenjaju ni po dvjesta godina.
Kako gledate na crnogorske lidere?
Već se vidi da se naši državnici ne znaju državnički ponašati. Možda odavno aktuelni predsjednik Vlade i zna državnički da se ponaša sve dok ne dođu na red ljudi iz njegove neposredne okoline, takozvani njegovi kadrovski miljenici. On tada gubi svaku sponu s pravim i velikim državničkim autoritetom, prepušta se raznim Źagama, Sitima, Mugijima, čiji su postupci u svemu divirgentni s državnim interesima, a katkad i s dobrim građanskim ukusom.
Taj zaista prvi čovjek, prva ličnost iz vremena osamostaljenja Crne Gore, danas već postaje autoritativni kolaborant sa najličnijim interesima sasvim marginalnih ličnosti iz njegovog okruženja. Ipak, sve to nije razlog da se kamenom, srdžbom, zlovoljom i pobunom bacim na moju Crnu Goru.
Nijeste to radili ni prema avnojevskoj Jugoslaviji koju nazivate dragocjenom? Zašto?
Jugoslavija, pogotovo ona avnojevska, najveća je ideja, najdržavnija, najevropskija, najcivilizovanija do koje su svi oni naši narodi i jezici u jednom istarijskom kontekstu mogli doći. Drugo je pitanje zašto se raspala i da li je moralo doći do krvavog razlaza!
Kakav je Vaš odnos prema ustavnom nazivu jezika? Vaša supruga je bila prva nastavnica koja je u školski dnevnik unijela časove “crnogorskog jezika” i zbog toga prošla golgotu.
Moja supruga, danas, nažalost, pokojna Kaća Brković, prva je nastavnica koja je šest godina prije osamostaljenja Crne Gore u školski dnevnik škole “Savo Pejanović” unijela “crnogorski jezik”. Htjeli su i sudski da je gone, nekoliko krivičnih prijava je bilo podneseno protiv nje, ali je hajku ustavio tadašnji ministar prosvjete Dragan Kujović i dao joj za pravo. Kada je preminula prije više od dvije godine, tzv. Institut za crnogorski jezik, Čirgićev Institut, nije našao za shodno da dođe i porodici izjavi saučešće.
Što se tiče ustavnog rješenja, to je smušeno i podosta smiješno rješenje. Što se štokavskog jezika tiče, tu sam nepokolebljivi krležijanac, a veliki maestro Krleža je rekao: “Ligvinstički gledano to je jedan jezik, koji svaki narod ima pravo da zove svojim imenom”. Ja bih dodao: i da njeguje svoje specifikume, ali ne i one degerativne plemenske jezičke izopačenosti, a neki su crnogorski ligvinsti insistirali baš na tim degenerativnim leksičkim ekscesima.
Vjerovaću da smo pravna država tek kada Mugoša bude u Spužu
Crnogorci se diče junaštvom, ali ne pominju udvorištvo prema domaćim silnicima, što je i dalje naša nesporna mentalitetska crta. Kako na to gledate?
Građanski kukavičluk je jedna od bitnih osobina današnjih građana Crne Gore: nemaju hrabrosti da se javno i manifestativno suprotstave, recimo jednom Miomiru Mugoši i njegovim rušilačkim hajkama. A tek rušenje hotela “Crna Gora”, to je najveća sramota koju moraju podnijeti građani Podgorice što ne ustadoše da vandalima, divljacima divljeg kapitalizma kažu - Dosta monstrumi, dosta bezumici, dosta zlikovci, ubijate nam svetinje s kojima smo odrasli i postali ljudi.
Mugoša
Građanski kukavičluk je jedna od bitnih osobina današnjih građana Crne Gore: nemaju hrabrosti da se javno i manifestativno suprotstave, recimo jednom Miomiru Mugoši i njegovim rušilačkim hajkama
Pogledajte ovu situaciju – povodom sramnog rušenja hotela oglasile su se sve moguće adrese, građani, strukovna udruženja... Jedino se nije oglasio tzv. gradonačelnik Podgorice, kao da se sve to dešava u nekom drugom gradu. Zato će uostalom, i zbog rušenja hotela, DPS sigurno izgubiti izbore u Podgorici. Da je Crna Gora pravna država povjerovaću tek kad Mugoša bude u Spužu. Ni ovo ne govorim kao ogorčen čovjek i pisac, s Mugošom ću se inače uskoro sresti na sudu, gdje će morati da popljuje samoga sebe.
Hoće da budu državnici, a ne mare za stvaraoce
Đukanoviću, kako kažete, zamjerate što na štetu državnih interesa favorizuje svoje miljenike. Što zamjerate Vujanoviću i Krivokapiću?
Predsjednik Vujanović se nije kao državnik znao ponašati ni u dva prethodna mandata, što se u onom protokolarnom smislu može reći i za mnogo fleksibilnijeg premijera Đukanovića, pa i za predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića. Prosto je neshvatljivo, sa najvišim državnim adresama nespojivo da oni i njihovi kabineti nemaju sluha za datume i životne činove istaknutih stvaralaca, književnika, slikara i vajara, a hoće da budu državnici i država sa svim kompetencijama.
Ta vrhovna državna gospoda je dozvolila da u devetu deceniju života, sa šezdesetogodišnjim stvaralaštvom, uđu (neki i pri kraju devete decenije) stvaraoci kao veliki Vojo Stanić, Nikola Mijo Vujošević, Milo Pavlović, a od najistaknutijih crnogorskih književnika u devetu deceniju života su ušli, sa šezdesetogodišnjim stvaralaštvom iza sebe, akademici Sreten Asanović, dr Radoslav Rotković, Sreten Perović, Vojo Vulanović, Branko Banjević, da predsjednik države, vlade ili Skupštine nijesu našli za shodno da im pošalju čestitku, a zašto ne i kakvo novo crnogorsko odlikovanje!
Čudi me da ni moj prijatelj Ranko Krivokapić nije protokolarno opservirao značajne godišnjice crnogorskih istaknutih stvaralaca, njihov životni put i stvaralačku sveukupnost. I on je zaboravio jubileje stvaralaca i njihov ulazak u devetu deceniju života, a ima pisca za savjetnika! Možda je moj prijatelj prezauzet koalicionim problemima iil se raduje što mu se, po nekim procjenama, smješka premijerska fotelja. Što se predsjednika Vujanovića tiče, vidio sam da mu se nedavno u Beranama zviždalo. Zviždali su mu i Srbi i Crnogorci - to im je bila jedina zajednička inspiracija za zviždanje!
Lekić i Pajović imaju šansu
Kako vidite povratak Slavka Perovića?
Uopšte ga ne vidim - istorija se jednom događa kao istorijski čin, a ponavlja se kao farsa. G. Perović je odavno politički mrtvac. On nije sam osnovao Liberalni savez Crne Gore, ali ga je sam i samo on upropastio! Šta mislite o sadašnjoj opoziciji, mislite li da je počela da “sazrijeva”.
Kako gledate na Lekića i Pajovića?
Za opoziciju koja priznaje svoju državu, simbole državnosti, identiteta i istorijskog postojanja, mislim da ima šanse, i to baš s Lekićem i Pajovićem. Opozicija koja ne ustaje na izvođenje himne, koja ne poštuje grb i zastavu Crne Gore, nije ništa drugo do prikrivena i parlamentom kamuflirana četnička družina koja čeka trenutak, koji nikada neće dočekati, da dođe na vlast i vrati Crnu Goru tamo gdje je 1918. bila.
Valja samo ono gdje još Radmila i aga nijesu doprli
Nedavno ste u intervjuu za jednu novinu u Vojvodini izjavili da je “ministar Mićunović grobar crnogorske kulture”. Zašto to mislite?
Ne znam otkuda ta Đukanovićeva fascinacija glumcima i rediteljima kao ministrima kulture. Istovjetnu je fascinaciju imao predsjednik Tuđman: njemu je ministar kulture bio reditelj i glumac Zlatko Vitez, a gradonačelnik Zagreba veliki glumac Boris Buzančić.
Đukanović je za ministra kulture u jednom periodu imao dobrog glumca Branimira Bana Popovića. Popoviću se nije baš ministrovalo, ali se, kao ni Đukanović, nije mogao oduprijeti svemoćnoj Radmili Vojovidić. Źaga je kao reditelj postao ministar kulture, i to je od svi njegovih inače loših režija najlošija. Sjetimo se njegovim floskula: Crna Gora, jedna kulturna adresa! On je uništio, prepolovio, neke značajne institucije kulture, kao Zavod za zaštitu spomenika.
Finansirao je, i dalje finansira porodične pozorišne projekte, jedan privatni časopis sa 58.000 eura, a časopis izlazi dva puta godišnje u po dvjesta primjeraka. Naravno, da taj časopis ima i direktora i da Źaga finansira i direktorovu mjesečnu platu. Taj privatni časopis ne postoji za širu javnost! Ukoliko nije na vidiku totalni kolaps Vlade Mila Đukanovića, što ja ne bih želio, Đukanović bi se morao osloboditi istinskog grobara kulture i poslati mu finansijsku kontrolu, koja će tamo naići na grdne nezakonitosti!
Po nekima, kultura nam se svela na ljetnje festivale i promovisanje podobnih umjetnika. Kako to komentarišete?
Ima tu zaista svega: na Pivskim večrima poezije slave se srpski pjesnici sa izuzetnom nacionalnom velikosrskom potencijom. Čitam nedavno u “Politici” kako beogradski poznati pjesnik, čiji se simpozijum u Plužinama održavao, oduševljeno priča kako je u Plužinama čuo i vidio mladiće kao bor visoke kako pevaju: Odakle si sele, devojano mlada, iz Srbije brale, iz Danilovgrada!
I to sve finansira ministar Źaga Mićunović. A Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju su pod totalnom privatnošću bivših tzv. crnogorskih postmodernista, kako bi jedan drugom dodjeljivali tu, od Žaginog ministrovanja, državnu nagradu! Ipak postmodernisti nemaju snage da sa spiska dobitnika nagrade "Risto Ratković" izbrišu ratnog zločinca, onoga što mu se trenutno u Hagu sudi! Samo hercegnovski filmski festival u Tivatsko ljeto služe na čast crnogorskoj kulturi. Tamo još nijesu doprli Radmila Vojvodić i Źaga Mićunović, i stigli da ta dva festivala upropaste!
Galerija
Bonus video:
