Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović nastavio je da neometano otuđuje vitalne mašine i opremu fabrike papira „Nova Beranka“, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje.
Gomilanović je svojevremeno „Vijestima“ rekao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, “već samo nepotrebne stvari koje nema razloga da kupe koroziju“. On je, ipak, nedavno iz fabrike izvukao parni kotao i preprodao ga po niskoj cijeni.
„Taj kotao je ogroman i bio je potpuno u funkciji. Radio je do posljednjeg trenutka. Vrijedan je oko pola miliona eura. Gomilanović ga je prodao za svega sto hiljada. On je tako nastavio da čupa i krade iz ove fabrike sve što je vrijedno“, kazao je “Vijestima” posljednji direktor prije privatizacije fabrike 2004, inženjer Milić Joksimović.
Kako je rekao, kotao je bio potpuno nov i instaliran je neposredno prije nego je premijer Milo Đukanović 1997. godine iznova otvorio papirni blok tog bivšeg giganta.
„Najmanje jedan šleper je morao da bude natovaren. Kotao je toliki da je morao da bude izrezan i tovaren u djelovima. To nije moglo da se obavi neprimijećeno“, rekao je Joksimović.
On je kazao da ne može da shvati da nema nijednog državnog organa koji bi stao na put Gomilanoviću i spriječio ga da dalje rastura vitalnu opremu iz fabrike papira.
„Ovakav odnos nije pokazan ni prema jednom velikom sistemu u Crnoj Gori, kao što je pokazan prema fabrici papira. Kada to kažem, mislim i na imovinu i na ljude, odnosno radnike. Jednostavno, nigdje ništa nije rastureno kao što su u Beranama rastureni fabrika papira ’Beranka’ i fabrika kože ’Polimka’“, kazao je sagovornik “Vijesti”.
Fabrika papira u Beranama
On je podsjetio da fabrika trenutno ne radi, ali i da je to jedina fabrika papira ne samo u Crnoj Gori, nego u čitavom regionu, te da nije bila bez perspektive.
„Kada joj, međutim, malo po malo, izvučete sve ’vitalne organe’ i donirate ih nekom drugom, naravno da se šanse za ponovno pokretanje procesa proizvodnje sve više smanjuju. Tako bi sada, na primjer, ako bi neko želio da pokrene proizvodnju, morao da kupi novi parni kotao. Ali, Gomilanovića za to od početka nije bilo briga. On je gledao samo kako da izvuče što više novca na račun kredita, pozajmica, od prodaje opreme, tako da je njegova računica potpuno jasna“, ispričao je Joksimović.
Računica i jeste vrlo precizna. Biznismen je fabriku papira kupio faktički za 250.000 eura, a do sada na njoj zaradio oko 2.800.000 eura.
Gomilanović odavno nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje je u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove „koji ne ugrožavaju proces proizvodnje“. Tako je makar odgovorio radnicima prije dvije godine, kada su ga optužili da je još tada počeo da iznosi iz fabrike opremu bez koje ne može da se pokrene proizvodnja.
„Imam saznanja da je iz fabrike iznešen rezač papira. Navodno je ustupljen na korišćenje drugom beranskom biznismenu u Beogradu. Mene zanima kako je prošao carinu i ko je za to dao dozvolu. Tražim da se vidi ima li potrebe o tome obavijestiti tužioca“, rekao je tada jedan od radnika.
Uvid u to šta u stvari ovaj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko odavno nema
Gomilanović je u to vrijeme još odgovarao na pozive novinara, pa je u telefonskom razgovoru rekao da nije iz fabrike prodao ništa što ugrožava proces proizvodnje. On je potvrdio da je rezač iznešen, ali je dodao da je „samo ustupljen na revers“.
„Rezač je, uostalom, bitan u procesu proizvodnje ofset papira, ali ne i nekih drugih vrsta na koje računamo. Što se drugih prodatih djelova imovine tiče, smatram da ništa što nije u procesu prizvodnje ne treba da kupi koroziju“, kazao je tada Gomilanović.
Uvid u to šta u stvari ovaj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko odavno nema. Gomilanović je donedavno tvrdio kako nije odustao od pokretanja proizvodnje i da „čeka da prođu vremena krize“.
Na brojeve poznate redakciji, vlasnik “Nove Beranke” Gomilanović se nije javljao.
Od države dobijao pomoći i pozajmice
Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi sa manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi. Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je Đukanović pred izbore 1997. godine otvorio papirni blok i zaposlio oko 200 radnika.
Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i ekspresno prodata. Imovina knjigovodstveno vrijedna 12 miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću “Tigoimpeks” zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik “Tigoimpeksa”, Radoje Gomilanović.
On koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca. Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čije čelo je koji mjesec ranije po prvi put došao Igor Lukšić.
Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko 400.000 eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa da uloži u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola da vrati, sa rokom koji nije preciziran. Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija “Lovćen osiguranje” koja se bratski odrekla duga od 56.000 eura. Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500.000 eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage.
Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo Alpe Adria banke za koji je založio papir mašinu koju ova banka do danas nije uspjela da proda ni za sto hiljada. Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikih planova za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, do sada se niko nije zabrinuo.
Za devet godina fabrika papira u vlasništvu Gomilanovića proizvela je u prvoj godini svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.
Galerija
Bonus video:
