Gašenje čitavih fakulteta, kao što je Mašinski u Pljevljima, predlozi da se zatvore čitavi studijski programi, smanjivanje broja upisanih na većini fakulteta, direktno su postavila pitanje donosiocima odluka u oblasti visokog obrazovanja - kuda idu naši univerziteti.
Srđan Perić, poslanik Pozitivne Crne Gore kaže da je pravo pitanje zašto su uopšte pokretani studentski programi koji se gase nakon pet ili šest godina rada.
“Nije bilo vizije, a Vlada nam je priznala i da joj fali znanja. Kombinacija ta dva faktora je odgovorna za ovakvo stanje. Osim namjere da osnaži privatne fakultete, a da država ne prepusti predatorskom tržištu, potezi vlasti u domenu visokog obrazovanja su potpuno nejasni. Nažalost, i dnevna politika ima itekako veze i sa univerzitetom, jer se na držav n o m univerzitetu nerijetko kadrira iz vladajuće koalicije, nebitno je da li se radi o većoj ili manjoj članici jer je model ponašanja identičan. Onaj ko kadrira ima i odgovornost za rezultate ”, kaže Perić.
Školovanje za biro rada
Stalno se iznova, kad dobijemo statistike o broju visokoškolaca na birou rada, postavlja i pitanje da li oni koji vode politiku u oblasti obrazovanja osluškuju potrebe tržišta. Ne dovoljno pažljivo, jedinstveni je odgovor sagovornika “Vijesti”.
“Nažalost, najveći dio studenata se i školuje za biro rada. Dugo nije postojala Strategija razvoja visokog obrazovanja koja je trebalo da uključi analizu, koji su to kadrovi deficitarni i potrebni Crnoj Gori, pa da se studijski programi transformišu tako da bi proizvodili kadrove koji trebaju tržištu rada, a ne da sa diplomom u džepu ti mladi ljudi godine provedu na Birou rada i postaju isfrustrirani, nezadovoljni i razočarani, posebno ako se tome doda i činjenica da je partijska knjižica DPS-a ili SDP-a osnovna ulaznica za posao, što nam se već, kao dr uštvu, vraća kao bumerang”, kaže Branka Bošnjak iz Pokreta za promjene.
Ne treba, ističe Srđan Perić, velika mudrost da bi se vidjelo da upisna politika i tržište rada nemaju mnogo dodirnih tačaka.
“Bilo je cilj upisivati što više studenata i naplatiti što više školarina. Sada cijenu toga plaćamo kao društvo, a najveći problem je što , uprkos tome, Vlada tvrdoglavo gura koncept visokoškolskog obrazovanja u kome je profit od školarine sve, pa što košta da košta. S druge strane, Vlada očekuje da će slobodno tržište otvoriti nova radna mjesta i da će nekakvi čudesni strateški partneri pokretati velike investicije. Ali ako imamo situaciju da mi strateškim partnerima dajemo ogromne novce, postavlja se osnovno pitanje, da li i ekonomska i obrazovna politika Vlade ima veze sa realnošću”, dodaje Perić.
Vlada kao grogirani bokser
Iz svega ovoga naši sagovornici zaključuju da “Vlada i resorna ministarstva, odnosno referentne institucije nemaju viziju visokoškolskog obrazovanja”.
“To je lutanje bez kraja i početka i često liči na grogiranog boksera koji diže gard ne bi li preživio žestoke udarce. Nažalost, u visokoškolskom obrazovanju je zarada od školarina stavljena na prvo mjesto i sada cijenu takvog pristupa plaćaju prije svega mladi ljudi. Imamo sve brojniju populaciju visokoškolaca koji su nezaposleni, imamo sve više magistara i doktora nauka koji moraju maltene 'tezgariti' da bi preživjeli. Nije dobro što Vlada istrajava u svojim pogrešnim odlukama i nastavlja sa mantrama da smo lideri u svemu i svačemu, dok mladi dobijaju jasnu poruku da nije bitno koju diplomu imaš i šta znaš, već koga znaš i čiju partijsku knjižicu imaš ”, smatra Perić.
On kaže da “naša obrazovna administracija nema realnu predstavu gdje bi trebalo da budemo za 5 ili 10 godina”.
“Da ima, ne bismo imali potpunu nesrazmjeru u realnim potrebama i broju studenata na samofinansiranju. S jedne strane, imate gubitak razuđenosti znanja i profesija, a na drugoj nadolazeću armiju mladih ljudi koji, nažalost, neće dobiti ni priliku da pokažu šta znaju. Cijenu takvog pristupa sada plaća državni univerzitet kojem se vrlo lako može desiti da primjenom predloga Zakona o visokom obrazovanju bude potpuno marginalizovan, jer će mu ionako te ška finansijska situacija biti izuzetno otežana”, zabrinut je Perić, koji je mišljenja da naši studenti u ogromnom procentu ne dobijaju praktično primjenjivo znanje, te da im diploma ne garantuje ni barem jednake šanse na sve slabašnijem tržištu rada.
“Vrijeme je i da Ministarstvo prosvjete i Ministartvo nauke zasuču rukave i shvate ozbiljnost situacije svako u svom domenu, jer ćemo u suprotnom brzo imati magistre i doktore nauka koji neće imati čime da se bave. To je prevelika cijena koju plaćaju mladi ljudi”, zaključio je Perić.
Bolje stipendije nego fakulteti na silu
Bošnjak kaže da zatvaranje studijskih programa nije popularna mjera i da je mnogo pametnije bilo da se o tome razmišljalo prilikom otvaranja tih studijskih programa.
“Mišljenja sam da, ukoliko ne postoje kadrovski i prostorni kapaciteti, i ako je održivost diskutabilna, da ne treba otvarati te studijske programe, već je mnogo racionalnije bilo stipendirati studente da te programe studiraju van Crne Gore, nego dovoditi 80 odsto kadra sa strane i plaćati im skupe putne troškove i visoke honorare. Pretpostavljam da je veliki pritisak bio na Vladu od strane akademskog osoblja sa tih studijskih programa, a i od roditelja čija djeca baš žele da studiraju te programe”, istakla je ona. Neprimjereno veliki broj samofinansirajućih studenata se od 2007. upisivao na državni univerzitet, smatra Bošnjak, što je UCG pretvorilo u najveći privatni univerzitet.
“Mislim da je to dovelo do urušavanja državnog univerziteta. Visoko obrazovanje je postalo biznis i zanemario se kvalitet u odnosu na materijalnu korist koju su ti fakulteti imali. Nažalost, najveći dio tog novca je išao za enormne honorare profesora koji drže nastavu na samofinansirajućim studijskim programima, a ne na unapređenje nastave i uslova studiranja, niti na opremu za naučno -istraživački rad. To je stvorilo jaz među profesorima jer na istom univerzitetu u istom zvanju imali ste profesore koji primaju i preko 5000 eura mjesečno na nekom od 'profitabilnih' studijskih programa, a sa druge strane, oni sa studijskih programa u oblasti prirodnih i tehničkih nauka ne prime ni 1000 eura mjesečno. Sve to je je urušilo državni univerzitet”, kaže Bošnjak.
Hiperprodukcija nekih obrazovnih profila je očigledna, smatra ona.
“Ekonomista, pravnika, menadžera imamo u ogromnom broju na Birou rada, a to je posljedica nepostojanja, a kasnije neadekvatne realizacije Strategije razvoja visokog obrazovanja. Ono što dodatno plaši je hiperprodukcija magistara i doktora nauka, a da iza tih diploma ne stoji znanje. Mnogo je i onih koji su to ostvarili sa značajnih državnih i javnih pozicija, stvarajući sebi alternativu u akademskoj karijeri”, ističe Bošnjak.
Galerija
Bonus video:
