Gdje god da stavi prst na kartu svijeta, Kazahstanac, Sergej Bondarenko (24), na tom mjestu ima prijatelje.
To bogatstvo i nesvakidašnje životno iskustvo, muškarac iz Almatija - nekadašnje Alme Ate, stekao je u prethodne četiri godine, koliko putuje svijetom. Uglavnom auto-stopom, katkad i avionom, kad ga neko časti kartom...
Sergej kaže da je bez plana, bez novca, i samo sa ruksakom prešao 165.000 kilometara po Aziji i Evropi.
Pređeni put opisuju zastavice zemalja zašivene na ruksaku, a u džepu su mu već pripremljene zastavice Brazila, Perua, Kostarike... koje će mu, kaže, biti prolazne stanice do krajnjeg cilja - Amerike.
Crna Gora mu je 26. država u kojoj se obreo, etapa do očekivanog prelaska okeana.
“Na putu živim od onoga što mi ljudi daju, na ruksaku sam napisao da putujem bez novca i da mi je svaka pomoć dobrodošla. Neko mi da hranu, neko novac, spavam ili u šatoru koji nosim u rancu ili zahvaljujući onima koji na sajtu kaučsurfinga odluče da me prime”, priča Sergej.
U Baru je zastao da u jednom hoteluzamoli za malo vruće vode da podgrije konzervu sa gotovim jelom koju je dobio usput.
Kada su čuli Sergejovu životnu priču, osoblje hotela ga je častilo obrokom iz njihove kuhinje.
I njima i “Vijestima” predstavio se kao svjetski putnik, koji sve što ima nosi u rancu.
“Od 16. godine sam beskućnik, izbacila me je majka iz kuće, školovanje sam napustio nakon drugog razreda srednje škole, od tada sam na putu, a u svijet sam krenuo sa 20 godina. Danas mi je put dom, jeste da nije baš najudobniji, ali navikao sam, a putujući tražim pravi dom. Da, ima straha ponekad kad zanoćite u mrkloj noći usred ničega, daleko od ljudi, bude jezivo, ali na putu sve do sada nisam imao neke baš ružne situacije. Upoznao sam mnogo ljudi, najveći dio je bio veoma prijateljski raspoložen”, priča Sergej u hotelskom holu na dobrom engleskom jeziku.
Kaže da je taj jezik usavršio u mnogobrojnm kontaktima sa ljudima iz Sjeverne Amerike.
U proteklih 48 mjeseci, najduže je bio u Rusiji - četiri mjeseca iz nekoliko navrata, u Turskoj pet mjeseci...
Kaže da osim toga, nikada u nekoj državi ne bude duže od mjesec-dva.
Samo u prethodnih nekoliko mjeseci prešao je Maleziju, UAE, Makedoniju, Srbiju...
Najveći problem su mu vize, uključujući i one tranzitne, zbog čega je njegova trajektorija do Amerike apsolutno nepredvidiva.
“Najlakše mi je u zemljama za koje mi ne treba viza, kao što su Albanija, Srbija, Crna Gora, Makedonija... Poslije Bara - ne znam gdje ću, nemam plan. Zbunjen sam, znam da moram u Brazil, ali ne vidim kako, jer brodova nema prije oktobra, a za avio-kartu nemam novca. Upravo me zvao drug iz škole da dođem kod njega u Berlin da mi pomogne za radnu vizu, da nekako zaradim novac za nastavak puta, možda ću to i uraditi”, zaključio je Sergej svoju priču za “Vijesti”.Sve što mi treba je u rancu
“Sve što mi treba je u rancu. Tu je šator, solarna baterija sa kojom mogu da napunim i mobilni telefon i laptop. Upotrebljavam sajt kaučsurfing, tako se mogu okupati i oprati veš.
Prije ‘Vijesti’, o meni su pisali samo u Kazahstanu i Azerbejdžanu, gdje mnogo ljudi zna za moju priču”, kazao je Sergej.
Bonus video:
